Olakšavanje trgovine je proces analize trgovinskih ograničenja na granicama i lukama te zbog restriktivnih propisa, kako bi se pojednostavio proces trgovine i smanjili nepotrebni troškovi ugrađeni u sustav među narodima. Svjetska banka pridaje veliku važnost olakšavanju trgovine, s 80 projekata koji su u tijeku za pojednostavljenje trgovinskih praksi u zemljama u razvoju i drugim zemljama. Značajna komponenta olakšavanja trgovine je financiranje trgovine, odnosno poboljšanje postupaka plaćanja kako bi se roba mogla brže kretati od prodavača do kupaca.
Svjetska banka opširno je proučavala kretanje robe preko granica i rezultiralo je četiri ključna pokazatelja o tome kako je trgovina ograničena. Dva od ovih pokazatelja trgovinske infrastrukture poznata su kao tvrdi indikatori; ograničenja neodgovarajuće infrastrukture kao što su luke, ceste i mostovi; te ograničene sposobnosti telekomunikacija i informacijske tehnologije. Druga dva ključna pokazatelja, koja se smatraju mekom infrastrukturom, uključuju granične i carinske kontrole, uključujući domaći prijevoz i postupke uvoza/izvoza, te opću poslovnu i državnu regulatornu klimu u zemlji koja uključuje pitanja transparentnosti i korupcije.
Međunarodna trgovina smatra se ključnom metodom za nacije u razvoju da unaprijede svoja gospodarstva i obrazuju svoje ljude. Stoga projekti olakšavanja trgovine igraju ključnu ulogu u naporima koji uključuju organizacije kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD), Svjetska carinska organizacija (WCO), i Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE). Od fiskalnih godina 2004.-2006., programi olakšavanja trgovine bili su pod vodstvom Svjetske banke u 22 podsaharske zemlje u Africi, dvije zemlje na Bliskom istoku, dvije u južnoj Aziji, jedna u istočnoj Aziji i pacifičkoj regiji, četiri u istočnoj Europi i središnjoj Aziji, te tri u Latinskoj Americi i na Karibima, što ukupno iznosi 1.92 milijarde američkih dolara (USD).
Jedna od složenosti uključenih u funkcioniranje reformi olakšavanja trgovine je da ona mora uključivati suradnju triju izravno pogođenih subjekata, definiranih kao vladine agencije, pružatelji usluga i trgovci. Nadalje, ovo može uključivati desetke različitih organizacija u vladi, uključujući ministre financija, carina, poljoprivrede i karantenske agencije. Pružatelji usluga mogu uključivati carinske posrednike, prijevoznike tereta i tako dalje, a sami stvarni trgovci pokrivaju spektar koji pokriva sve što je uvezla ili izvezla neka nacija. Ova međusobno povezana praksa čini javnu i privatnu suradnju ključnom za reforme koje pokušava olakšati trgovinu.
Fokus na olakšavanju trgovine počeo je dobivati veći oblik 2001. godine s onim što je poznato kao Doha Development Round, konferencijom u Dohi, Katar, od strane članica WTO-a, čiji je cilj bio smanjiti trgovinske barijere preko granica. Naknadni sastanci nastavljeni su do 2008., kada su pregovori prekinuti oko pitanja koja se odnose na reformu prakse uvoza poljoprivrednih proizvoda. Iako su nastavljeni pregovori na užoj osnovi između SAD-a, Kine i Indije, dogovor o daljnjim reformama olakšavanja trgovine je zastao.