Ograničenja međunarodne trgovine dolaze iz tri glavna izvora. Najdominantnija je pojedinačna državna politika država, kao što su carine, koje su porez na uvoz koji se unosi u zemlju ili kvote koje ograničavaju količinu proizvoda koji se može prodati. Drugo, međunarodne trgovinske organizacije kao što je Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ili srodni trgovinski blokovi mogu promovirati međunarodne financijske ili standardne procedure koje neke vanjske nacije i industrije ne mogu ispuniti i koje ih blokiraju na stranim tržištima. Druge vrste ograničenja međunarodne trgovine često proizlaze iz nematerijalnih ili ukorijenjenih kulturnih i političkih barijera, gdje dinamika onoga što čini bruto domaći proizvod (BDP) neke zemlje postaje nekonkurentna na svjetskoj pozornici.
Carine su bile ključna komponenta svjetske trgovine u cijelom industrijaliziranom svijetu od 2011. godine, a međunarodni napori da se uspostavi slobodna trgovina uvijek su imali različit uspjeh. Velikim pomakom prema inicijativi slobodne trgovine 2009. godine utvrđeno je da 17 od 20 velikih industrijaliziranih zemalja koje su uključene krši sporazum uspostavljanjem protekcionističkog zakonodavstva, poput carina. To je uključivalo tako različite nacije kao što su Kina, Sjedinjene Države i Meksiko.
Izvješće Svjetske banke o ograničenjima međunarodne trgovine tijekom pregovora 2009. pokazalo je da je trgovina preko nacionalnih granica doživjela najveći pad u posljednjih 80 godina. Male zemlje poput Ekvadora često su išle izravnim putem podizanja carina na stotine uvezenih proizvoda, ali ograničenja međunarodne trgovine često nadilaze očite vladine politike. Argentina, Kina, Indija i Europska unija sve su nametnule druge mjere, od dodavanja slojeva licenciranja i regulative inozemnim dobavljačima kako bi ih učinkovito blokirali s lokalnih tržišta, do pružanja izvoznih subvencija i poreznih olakšica lokalnim proizvođačima kako bi njihovi proizvodi bili konkurentniji na stranim tržištima. Često takve subvencije ili carine toliko iskrivljuju stvarnu cijenu proizvoda da dolazi do dampinga, gdje se prodaje ispod cijene, napuhujući brojke BDP-a za trgovinu na način koji ne odražava stvarnost.
Proces globalizacije često je bio kritiziran zbog nametanja ograničenja na međunarodnu trgovinu i sa stajališta zemalja u razvoju. I restriktivni međunarodni standardi za proizvedene proizvode, kao i politika pozajmljivanja organizacija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koje su pod snažnim utjecajem nacija prvog svijeta, potaknule su zemlje u razvoju da usredotoče svoj izvoz na sirovine i prirodne resursi. Taj izvoz potiče proizvodnju jeftinih proizvoda u naprednim zemljama, a zbog niske vrijednosti sirovina u odnosu na proizvedene proizvode nastoji da siromašne zemlje zadrži siromašnim. Takvo ponašanje zatvorilo je nacije poput onih iz Latinske Amerike i Kariba u trajnu državu “banana republika”, gdje su njihov glavni izvozni proizvodi jeftini poljoprivredni proizvodi koji ne mogu financirati domaću potrošnju na obrazovanje i modernizaciju infrastrukture.
Kulturne i političke barijere također nameću ograničenja međunarodnoj trgovini. Očiti primjeri uključuju propale komunističke režime, poput onog u Sovjetskom Savezu koji je većinu svojih industrijskih kapaciteta posvetio proizvodnji oružja tijekom Hladnog rata. Nakon raspada Sovjetskog Saveza kasnih 1980-ih, Rusija i druge ključne države koje su bile bivše članice otkrile su da imaju zastarjele industrije koje se ne mogu pretvoriti u proizvodnju robe široke potrošnje proizvoda koji bi bili konkurentni na svjetskom tržištu. U istom političkom duhu, trgovinski embargo koji se nameće državama kako bi ograničili razvoj naprednog oružja ili za druge političke ciljeve često imaju pogubne nuspojave suzbijanja vanjske trgovine svih vrsta od strane takvih nacija pod embargom.