Radna teorija vrijednosti je ekonomska teorija koja tvrdi da vrijednost proizvoda u potpunosti ovisi o količini rada uloženog u izradu tog proizvoda. Ovu teoriju prvi je zastupao grčki filozof Aristotel, a kasnije je bila središnje načelo ekonomske teorije Karla Marxa, njemačkog filozofa čiji su stavovi inspirirali socijalizam i komunizam. Prema radnoj teoriji vrijednosti, rad uložen u stvaranje proizvoda određuje njegovu vrijednost i, prema Marxu, svaki profit ostvaren od proizvoda trebao bi se vratiti radnicima. Ova teorija je pala u nemilost u moderno doba, jer klevetnici tvrde da zauzima naivno gledište o ekonomskoj i društvenoj stvarnosti.
Kako bi dali prijedloge kako poboljšati postojeća gospodarstva, ekonomisti su dugo proučavali osnove načina na koji se proizvodi i prodaju. Neki vjeruju da proizvod ima određenu intrinzičnu vrijednost koja ostaje nepromijenjena. Drugi smatraju da stanovnici društva određuju vrijednost proizvoda stvarajući tržište za njega kupnjom i prodajom. Radna teorija vrijednosti drži stajalište da količina rada i vremena potrebnog tom radu za proizvodnju predmeta određuje njegovu konačnu vrijednost.
Na primjer, jedan proizvod može zahtijevati četiri radnika koji rade četiri sata da ga dovrše. Taj bi proizvod, prema radnoj teoriji vrijednosti, imao više vrijednosti od proizvoda koji bi mogla napraviti jedna osoba koja radi samo jedan sat. Aristotel je prvi iznio ove tvrdnje, a njegov rad su kasnije preuzeli i drugi klasični ekonomisti.
Marx je koristio radnu teoriju vrijednosti kao osnovu za svoje pritužbe protiv kapitalizma. Smatrao je da bi se svaki profit ostvaren u proizvodnji trebao vratiti radnicima, budući da je njihov trud ono što proizvodi njihovu vrijednost. Na primjer, proizvod koji je zahtijevao 100 američkih dolara sirovina za proizvodnju u tvornici i koji se kasnije prodaje za 500 dolara proizvodi 400 dolara viška vrijednosti, kako ga je nazvao Marx. Taj višak vrijednosti po Marxovu mišljenju pripada radnicima, ali, zapravo, obično ide vlasnicima tvornice koji su unajmili radnike.
Oni ljudi koji poriču valjanost radne teorije vrijednosti ukazuju na ono što percipiraju kao nedostatke u smislu njezine realne ekonomske primjene. Ovi klevetnici tvrde da kada bi sav profit otišao radnicima, investitori ne bi imali poticaja da ulažu kapital u bilo kakve nove proizvode. Osim toga, tvrde da teorija izostavlja činjenicu da neki proizvodi, poput dijamanata, potrošačima vrijede puno više od drugih proizvoda za koje je potrebno mnogo više vremena i truda za proizvodnju.