Situacijsko vodstvo, nekoć nazvano Teorija životnog ciklusa, model je poslovnog upravljanja koji su kreirali Paul Hersey i Ken Blanchard. Blanchard i Herseyjev model, koji se prvi put zamijetio ranih 1970-ih, temelji se na stilu vođenja u nepredviđenim situacijama. To znači da strategije upravljanja i odluke koje donosi poslovni vođa, kao i njegov ili njezin osobni stil vođenja, ovise ili zavise od svake jedinstvene situacije.
Fleksibilnost i zrelost čine veliki dio pristupa situacijskom vodstvu. Prema Hersey i Blanchardovoj teoriji situacije, lideri moraju biti dovoljno zreli da preuzmu odgovornost za svoje postupke i izbore. Također moraju biti dovoljno fleksibilni da mijenjaju stilove vođenja kako bi najbolje komunicirali sa svojim sljedbenicima. Pokretačka filozofija iza Blanchardove i Herseyjeve teorije vodstva je važnost dobrog podudaranja između vođe i sljedbenika. Vođe moraju biti u stanju točno procijeniti razinu vještine, sposobnosti i motivacije svakog sljedbenika, među ostalim kvalitetama, kada upravljaju sljedbenicima.
Četiri osnovna načina vođenja sljedbenika u metodi situacijskog vodstva su usmjeravanje, podrška, podučavanje i delegiranje. Hersey i Blanchard vide režiju kao način na koji vođa prenosi direktivu ili instrukciju sljedbeniku. Napominju da je vođa koji usmjerava zadatke sljedbeniku u osnovi jednosmjerni oblik komunikacije. Nasuprot tome, podržavajuće ponašanje vodstva omogućuje sljedbeniku kontrolu na kojim zadacima treba raditi, dok vođa daje samo glavnu moć donošenja odluka.
Prema Blanchardu i Herseyju, coaching se razlikuje od podrške po tome što vođa komunicira sa sljedbenikom kako bi generirao ideje. Iako vođa ima moć donošenja konačnih odluka, sljedbenik se potiče da da svoj doprinos o projektima. Četvrta osnovna komunikacijska metoda situacijskog vodstva, delegiranje, slična je usmjeravanju po tome što voditelj zadaje zadatke sljedbeniku. Međutim, usmjeravanje se razlikuje od delegiranja jer delegiranje obično daje mnogo više kontrole od strane sljedbenika. Kada delegira zadatak sljedbeniku, vođa mu dopušta da preuzme veću kontrolu nad metodama postizanja željenog ishoda umjesto da stoji po strani s stalnim direktivama kao sredstvom kontrole smjera određenog projekta.
Hersey i Blanchard tvrde da odluka hoće li koristiti strategiju usmjeravanja, podrške, podučavanja ili delegiranja strategije situacijskog vodstva za svakog zaposlenika znači da vođa prvo mora analizirati specifičnu situaciju. Nakon analize potreba određene situacije ili projekta, kao i razine spremnosti zaposlenika, voditelj odabire najbolji stil vođenja za postizanje ciljeva tvrtke. Blanchardova i Herseyeva teorija naglašava da se slabo vodstvo javlja kada vođa strategiju postavlja na različitoj razini nego što to zahtijevaju sljedbenikovo znanje, iskustvo, vještine i stav.