Ekonomija ljudskih resursa je pojam koji se koristi za opisivanje kolektivnih strategija i pristupa koji nastoje riješiti korištenje radne snage unutar radne snage i kako to korištenje ima utjecaj na veću ekonomsku dobrobit nacije ili drugog mjesta. Tipično, ova vrsta ekonomije razmatra utjecaj fluktuacije zaposlenika, nezaposlenosti, pa čak i uloge sindikata i vladinih politika na učinkovito korištenje ljudskih resursa. Opća ideja ekonomije ljudskih potencijala je razumjeti čimbenike koji međusobno djeluju kako bi pomogli rastu i održavanju upotrebe rada na radnom mjestu na obostranu korist poslodavca i zaposlenika, a također i mjerenje utjecaja tog odnosa na gospodarstvo općenito.
Korištenje ekonomije ljudskih resursa u smislu funkcije unutar tvrtke obično uključuje pokušaj usklađivanja skupova vještina potrebnih za određeno radno mjesto sa sposobnostima određenog zaposlenika. Ovaj proces zahtijeva procjenu talenata zaposlenika, povezujući ih s raspoloživim poslom i utvrđivanje hoće li i poslodavac i zaposlenik imati koristi od zapošljavanja. U najboljem mogućem scenariju, zaposlenik je sretan i raduje se dolasku na posao, uživajući u onome što je postignuto tijekom radnog dana. Istovremeno, poslodavac je zadovoljan produktivnošću zaposlenika i nema potrebe trošiti vrijeme, novac i trud pokušavajući zamijeniti tog zaposlenika.
U većoj skali, ekonomija ljudskih resursa često će se usredotočiti na procjenu pitanja zapošljavanja koja utječu na veće gospodarstvo. To može značiti rješavanje problema nezaposlenosti u jednoj ili više industrija, te kako te brojke utječu na potrošnju potrošača i opće poticanje gospodarstva. Pozornost na utjecaj zakona o zapošljavanju, pozitivan ili negativan, također je dio ovog procesa. Čak se i uloga sindikata u zaštiti prava zaposlenika i način na koji ti propisi utječu na sposobnost poslodavaca da dugoročno održe poslovanje smatraju dijelom ekonomskih aspekata strategija i inicijativa ljudskih potencijala.
Opseg ekonomije ljudskih resursa nastoji razumjeti i upravljati učinkovitom upotrebom rada tako da sve uključene strane imaju koristi. To znači zapošljavanje koje zadovoljava potrebe i zaposlenika i poslodavca, a istovremeno pruža prilike za rast koji će koristiti objema stranama u budućnosti. Odatle se uzima u obzir utjecaj tih napora na stabilnost gospodarstva, što zauzvrat pomaže u donošenju zakona koji mijenjaju postojeće radne prakse ili eventualno otvara put za implementaciju novih praksi koje u konačnici koriste svima koji su uključeni u to gospodarstvo.