Dužničko ulaganje je svaka vrsta financijske prilike koja uključuje stjecanje izdanja obveznica ili zadužnica kao način ulaganja u tvrtku. Ova vrsta investicijske aktivnosti alternativa je odabiru kupnje bilo kojih dionica koje je izdala ta tvrtka, i obično će generirati povrat na nešto drugačiji način. Kao i sve opcije ulaganja, ulaganje u dug nosi određeni stupanj rizika, iako se ovaj pristup smatra manje volatilnim od mnogih drugih strategija.
Jedna od karakteristika dužničkog ulaganja je da investitor u biti daje zajam tvrtki, uz očekivanje da će zajam na kraju biti otplaćen s kamatama. Na primjer, kupnja obveznice koju je izdala tvrtka obično znači da kada obveznica dospije u potpunosti, ulagač ne samo da prima ukupnu originalnu investiciju nego i nešto više. To se razlikuje od kupnje dionica običnih ili povlaštenih dionica, budući da uvijek postoji šansa da bi vrijednost tih dionica mogla pasti ispod izvorne kupovne cijene, što rezultira malim ili nikakvim dividendama za nadoknadu gubitka.
Ovaj aspekt dužničkog ulaganja ima tendenciju da ovaj pristup generiranju prinosa učini manje rizičnim za ulagače. Nije neobično da izdavatelji obveznica i zadužnica osiguraju neku vrstu osiguranja koja barem pokriva izvornu kupovnu cijenu koju je platio ulagač, a možda čak i dio dospjele kamate, ako izdavatelj odjednom ne bude u mogućnosti ispoštovati obaveza. Budući da su stope koje se primjenjuju na dužnička ulaganja obično pravedne s obzirom na stupanj rizika koji ulagač preuzima, ovaj pristup može biti vrijedan razmatranja za svakog ulagača koji treba relativno sigurna ulaganja kako bi uravnotežio s rizičnijim pothvatima u svom portfelju.
Iako je dužnička ulaganja sigurnija od mnogih drugih vrsta ulaganja, važno je imati na umu da određeni rizik postoji. Čak i ako je izdavatelj osigurao neku vrstu zaštite osiguranja kako bi pomogao u nadoknadi ulagatelja u slučaju neočekivane hitne situacije, to pokriće može, ali i ne mora podmiriti cjelokupni iznos. Osim toga, ako je obveznica strukturirana s mogućnošću ranog pozivanja na izdavanje, investitor bi mogao na kraju zaraditi mnogo manje na pothvatu, propuštajući unosnija i jednako sigurna ulaganja u međuvremenu. Iz tog razloga, ulagači ne bi trebali praviti pretpostavke o ulaganju u dug kada predviđaju prinose, već odvojiti vrijeme da utvrde koliki bi profit proizašao iz neuspjeha poslovanja izdavatelja ili ranog pozivanja na samo izdanje obveznica.