Područje ekonomije obiluje različitim vrstama makroekonomskih modela koji su dizajnirani za postizanje različitih ciljeva. U različite klase uključeni su jednostavni teorijski modeli (STM), modeli empirijskog predviđanja (EFM), modeli dinamičke stohastičke opće ravnoteže (DSGE) i modeli računalne ekonomije temeljeni na agentima (ACE). STM makroekonomski modeli obično se sastoje od jednostavnih dijagrama i/ili jednadžbi kojima je cilj opisati gospodarstvo u cjelini. EFM modeli uglavnom koriste povijesne podatke i opažanja u pokušaju predviđanja budućih makroekonomskih ishoda. Modeli poput DSGE-a uključuju okvire koji nastoje predvidjeti učinke promjena u ekonomskoj politici, dok ACE modeli imaju za cilj razumijevanje makroekonomskih odnosa ponešto detaljnije na mikroekonomskoj razini.
Makroekonomski modeli, kao što su STM, sastavljeni su od dijagrama i/ili jednadžbi i bave se nekoliko varijabli. To uključuje agregatne mjere, kao što su bruto domaći proizvod (BDP) i stope nezaposlenosti. STM modeli uključuju model ulaganja u štednju/prednost likvidnosti Money supply (IS/LM) i model Mundell-Fleming. IS/LM model, na primjer, ima glavnu funkciju da pokaže kako su kamatne stope povezane sa stvarnim outputom u sektoru roba i usluga te na tržištu novca.
EFM modeli izgrađeni su tako da koriste statističke metode za pokušaj predviđanja mogućih scenarija. Ovi modeli koriste povijesne podatke za procjenu i razumijevanje odnosa između različitih makroekonomskih varijabli. Dok se STM modeli uglavnom bave agregatnim mjerama cijele ekonomije, EFM modeli ponekad idu u detalje. Pritom mogu, na primjer, proučavati odnose između zapošljavanja i ulaganja u određenoj industriji.
Modeli poput DSGE uključuju dva glavna suprotstavljena okvira. Jedan je poznat kao model stvarnog poslovnog ciklusa, a drugi je New Keynesian DSGE model. Model stvarnog poslovnog ciklusa sastoji se od makroekonomskih modela koji se temelje na teoriji koja između ostalih činjenica tvrdi da su fluktuacije poslovnog ciklusa u velikoj mjeri posljedica stvarnih šokova. U ekonomiji su to neočekivani i nepredvidivi događaji koji imaju negativan ili pozitivan utjecaj na gospodarstva. Novi kejnzijanski DSGE okvir podupire modele koji se uglavnom temelje na teoriji da bi vlade i središnje banke trebale intervenirati u gospodarstvo kada je to potrebno kako bi se stabiliziralo gospodarsko okruženje.
Konačno, ACE modeli pokušavaju rastaviti makroekonomske odnose na mikroekonomske odnose koji su više usmjereni na industriju. Ovi modeli identificiraju pojedinačne subjekte aktivne u gospodarstvu, kao što su kućanstva i poduzeća. U osnovi, modeli proučavaju interakciju između navedenih agenasa. U osnovnom smislu, nakon proučavanja značajnog broja interakcija između agenata, pojedinačni ishodi se zatim mogu kombinirati s drugima kako bi se stvorili agregatni makroekonomski odnosi, koji se zatim mogu proučavati. Nadalje, primjećuje se da većina makroekonomskih modela ima svoje prednosti i slabosti, pa ih ekonomisti neprestano prilagođavaju u pokušaju da pojačaju prednosti.