Teorija apsolutne prednosti je uvjerenje da će nacija dobiti najviše od proizvodnje proizvoda koji iskorištavaju njezine najlakše dostupne resurse. Vjeruje se da će lakši pristup određenim materijalima, skupovima vještina i drugim sličnim elementima učiniti zemlju najprikladnijom za određenu vrstu proizvodnje. Prednosti ove teorije mogu uključivati povećanu učinkovitost i uštedu troškova. Kada neka nacija ima apsolutnu prednost, ona ima nešto što je poželjno drugim nacijama, što potiče trgovinu.
Prema teoriji apsolutne prednosti, od dvije ili više strana, prednost ima onaj koji proizvodi više proizvoda s istim resursima. Na primjer, ako dvije tvrtke imaju po pet zaposlenih i jedna može proizvesti deset jedinica po satu, dok druga može proizvesti dvanaest jedinica u istom razdoblju, tada druga tvrtka ima apsolutnu prednost. Nacija koja slijedi teoriju apsolutne prednosti proizvodila bi proizvode koji najbolje funkcioniraju s njezinim resursima.
Jedan od najjednostavnijih načina za demonstriranje teorije apsolutne prednosti je usporedba produktivnosti rada dviju nacija u određenom području. Apsolutnu prednost imat će nacija koja je u stanju održati najvišu razinu produktivnosti. Dok čimbenici koji doprinose toj produktivnosti mogu varirati, osnovna teorija ostaje ista.
Teorija komparativne prednosti često se razmatra uz teoriju apsolutne prednosti. Teorija komparativne prednosti također se može demonstrirati s dvije nacije koje proizvode isti predmet. Zemlja koja može proizvesti proizvod najučinkovitije može ga prodati zemlji koja može proizvesti isti proizvod, ali po većoj cijeni. Dok prva zemlja ima komparativnu prednost jer profitira od prodaje robe, druga zemlja ima koristi jer manje košta uvoz tog proizvoda nego njegova proizvodnja.
Teoriju apsolutne prednosti stvorio je Adam Smith 1776. On je o toj ideji raspravljao u svojoj knjizi An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. Smith je u suštini sugerirao da bi nacija s apsolutnom prednošću s određenim proizvodom mogla iskoristiti dobit od trgovine za kupnju predmeta koje bi druge zemlje mogle proizvoditi učinkovitije. Njegov opći argument bio je da nacija ne bi trebala oklijevati trgovati s drugim zemljama, jer je glupo plaćati više da bi se napravio nešto domaće što bi se moglo kupiti za manje na međunarodnoj razini.