Načelo troška je računovodstveni koncept koji kaže da se dobra i usluge trebaju evidentirati po izvornom ili povijesnom trošku. Ovaj koncept se uglavnom koristi kod evidentiranja kratkoročne i dugotrajne imovine i obveza ili ulaganja u kapital. Ovaj koncept ima konzervativan pristup prilikom bilježenja stavki u računovodstvenu knjigu tvrtke. Krivitelji načela povijesnog troška vjeruju da ovaj koncept ne predstavlja najaktualniju ili najtočniju vrijednost za stavke bilance. Iako su mnogi računovodstveni edukatori i teoretičari kritizirali načelo povijesnog troška, on je još uvijek najčešće korištena metoda za evidentiranje stavki u računovodstvenim knjigama.
Kratkotrajna imovina, kao što su zalihe, kratkoročni tržišni vrijednosni papiri i potraživanja, evidentiraju se po povijesnom trošku budući da je to vrijednost po kojoj te stavke vrijede i mogu se prodati na otvorenom tržištu. Iako se vrijednost ovih stavki može često mijenjati na otvorenom tržištu, one ostaju u računovodstvenim knjigama po povijesnom trošku do prodaje. Nakon prodaje, tvrtka će priznati dobitak ili gubitak na tim predmetima ovisno o prodajnoj cijeni.
Prema troškovnom načelu, dugotrajna imovina se knjiži po povijesnom trošku i amortizira kako stavke stare ili tvrtka potroši vrijednost imovine. Ova se upotreba bilježi kao amortizacija u računovodstvenim knjigama; izvorne vrijednosti dugotrajne imovine neto se uračunavaju u ukupnu amortizaciju kako bi se odredila preostala vrijednost imovine. Načelo troška koristi spasonosnu vrijednost imovine kao buduću tržišnu vrijednost predmeta. Kada poduzeće prodaje dugotrajnu imovinu, svaka novčana razlika iznad ili ispod vrijednosti spašavanja priznaje se kao dobitak ili gubitak u računovodstvenim knjigama društva. Obveze u bilanci bilježe se na sličan način primjenom ovog načela.
Kratkoročne obveze, kao što su obveze prema dobavljačima ili kreditne linije, evidentiraju se po povijesnom trošku budući da on predstavlja vrijednost robe ili usluga koje je društvo primilo. Dugoročna ulaganja ili vlasničke vrijednosne papire tradicionalno se knjiže po povijesnom trošku prema načelu troška. Promjene računovodstvenih pravila, uglavnom od tržišnih računovodstvenih načela, promijenile su način na koji su poduzeća bilježila određene instrumente financijskog ulaganja. Računovodstvo tržišne vrijednosti zahtijeva od poduzeća da ponovno procijene povijesni trošak financijskih vrijednosnih papira na trenutne tržišne vrijednosti.
Ponovno vrednovanje financijskih vrijednosnih papira događa se u određenim intervalima tijekom računovodstvenog ciklusa; poduzeća moraju otpisati ili povećati vrijednost tih financijskih instrumenata. Računovodstvo tržišne vrijednosti stvara značajnu promjenu u troškovnom načelu računovodstva. Tvrtke su sada prisiljene priznati dobitke i gubitke prije prodaje financijskih vrijednosnih papira, mijenjajući vrijednost ili bogatstvo navedeno u bilanci tvrtke.