Postati katolička redovnica je dugotrajan proces koji zahtijeva i “poziv” za služenje Bogu, ali i mnogo vremena za razmatranje vlastitog izbora. Postoje brojni redovi redovnica, svaki s različitim misijama. Oni koji ne rade u vanjskom svijetu tradicionalno se nazivaju redovnicama, dok se oni koji rade izvan samostana, a nisu samostanski zovu sestrama.
Budući da postoje brojni redovi, treba odabrati onaj koji najbolje odgovara njegovim idealima o tome kako služiti Bogu. Neke žene žele biti redovnice kako bi se povukle iz javne arene i služile Bogu na kontemplativan način. Druge žene žele biti aktivne u svijetu. Neke od najpoznatijih časnih sestara su one s izvanrednim aktivističkim stavom, poput pokojne Majke Terezije ili sestre Helen Prejean koja je neumorna zagovornica ukidanja smrtne kazne.
Neke časne sestre rade kao odgajateljice u katoličkim školama, ili bi časna sestra mogla raditi i kao medicinska sestra u katoličkoj bolnici. Gotovo sve redovnice polažu zavjet siromaštva, tako da svaka zarada ide na održavanje samostana ili potporu misije reda.
Da biste postali redovnica, morate biti katolkinja, žena, neudata i razumna. Žene koje nisu djevice mogu postati redovnice. Žene koje su bile prije udate i razvedene općenito ne mogu postati redovnice osim ako su dobile razvod ili poništenje od Katoličke crkve. Moraju dokazati da je brak na neki način bio nevažeći ili sklopljen pod lažnim izgovorom kako bi se odobrilo poništenje.
Žena udovica može postati časna sestra. Općenito, redovnica je morala odgajati djecu mlađu od osamnaest prije polaganja zavjeta, budući da bi ti zavjeti zamijenili brigu o njezinoj vlastitoj djeci.
Neke su redovnice vjerske učenjake, a za neke redove može biti potrebno završiti fakultet prije pristupanja redu. Pogotovo ako je red ili onaj koji pruža obrazovanje djeci ili bolničku njegu, možda ćete morati trenirati u tim područjima. Neke redovnice također rade kao psiholozi ili liječnici, ali red koji uključuje takvu redovnicu rijetko zahtijeva od svih ostalih redovnica da učine isto.
Žene koje žele postati redovnice potiču se da procijene različite redove i da pokušaju živjeti u samostanu neko vrijeme dok rade u vanjskom svijetu. Često život u samostanu može pomoći ženi da odluči je li služenje Bogu kao redovnica doista njezin odabrani put. Žene koje odluče ne biti redovnice sigurno se ne srame zbog svoje odluke. Većina narudžbi pozdravlja ljude kojima je potrebno neko vrijeme da preuzmu takvu obvezu koja će promijeniti život.
Kada žena nakon razmišljanja odluči nastaviti sestrinstvo, može provesti jednu do dvije godine u samostanu kao novakinja. Nakon što ispuni svoj mandat kao novakinja, žena tada može položiti privremene zavjete čednosti i siromaštva. Završni i trajni zavjeti i potpuno uključivanje u samostan sklapa se po prestanku privremenih zavjeta. Svaka žena može u bilo kojem trenutku napustiti potragu za sestrinstvom. Nakon što se daju trajni zavjeti, odlazak se mrko gleda kao na razvod.
Iako je za neke još uvijek postati redovnicom, to nije tako popularan poziv kao što je nekad bio. Rastuća feministička zabrinutost u vezi s crkvom često čini da neke žene osjećaju da su pozvane služiti Bogu u svojstvu svećenika. Katolička crkva to ne dopušta, a neke žene nisu zadovoljne služenjem Bogu na, kako ih nazivaju, manjem i diskriminirajućem položaju. To ne vrijedi za sve časne sestre ili sve one koje razmišljaju o sestrinstvu. Za mnoge koji odluče prihvatiti poziv, redovnica je duhovno nagrađivano zanimanje, no za neke to predstavlja barijeru koja predstavlja ostatke heretičke diskriminacije žena.