Tradicionalni kurikulum je obrazovni kurikulum koji slijedi utvrđene smjernice i prakse. Ovaj se pojam može odnositi i na kurikulum u cjelini, kao na skup kolegija koje studenti moraju polagati da bi diplomirali i redoslijed kojim se oni prezentiraju, te na kurikulum u obliku sadržaja koji se predaje u pojedinom razredu. Ovaj kurikulum se katkad kritizira zbog preuzakosti, a brojni obrazovni stručnjaci razvili su alternativne obrazovne metode ili prijedloge za proširenje nastave tradicionalnog kurikuluma.
U smislu cijelog kurikuluma, tradicionalni kurikulum uključuje temeljne predmete i izborne predmete. Temeljni predmeti obično uključuju teme poput matematike, znanosti, povijesti i engleskog jezika. Studenti također mogu pohađati kolegije iz društvenih znanosti i mogu proširiti svoj kurikulum temama poput umjetnosti, stranih jezika, glazbe, glume i tako dalje. Kurikulum je osmišljen na progresivan način, pri čemu je svaka razina nešto zahtjevnija od prethodne, zahtijevajući od učenika da izgrade vještine i koriste ih kao svoj rad na svom putu kroz kurikulum.
U individualnoj učionici tradicionalni kurikulum uključuje prezentaciju informacija u obliku blokova ili cjelina koje su razbijene u manje jedinice informacija i koje nastavnik prezentira učenicima. Tradicionalno se manje potiče razmjena između učenika i nastavnika, a facilitiranje razredne rasprave također nije dio ovog kurikuluma. Neki nastavnici to vide kao nedostatke, koji smatraju da je vjerojatnije da će učenici razviti vještine kritičkog mišljenja i internalizirati i primijeniti informacije ako razgovaraju s razredom, prezentiraju projekte koji im omogućuju proširenje gradiva i tako dalje. Takve se aktivnosti sve više prihvaćaju u nastavne planove i programe diljem svijeta.
Tradicionalni kurikulum također može biti u velikoj mjeri utemeljen na standardima, s testiranjem koji se koristi za mjerenje postignuća i napretka. Ovu praksu kritiziraju i edukacije, budući da nastavni planovi i programi temeljeni na standardima mogu poprimiti format „poučavanja na testu“ u kojem se učenicima pružaju informacije koje će im pomoći da prođu test, ali ne nužno i informacije koje mogu koristiti. Na primjer, matematičko obrazovanje moglo bi se vrlo temeljiti na učenju skupnih formula i načina izvođenja matematike, ali ne i na razvijanju matematičkih vještina koje bi mogle biti korisne u stvarnom životu.