Imovina je svaka vrsta imovine ili financijskog instrumenta koji je namijenjen za skladištenje bogatstva za budućnost, kao i stvaranje bogatstva u sadašnjosti. Da se imovina naziva problematičnom imovinom obično znači da ona amortizira i ne stvara bogatstvo, već ga umanjuje. U govoru vlade Sjedinjenih Država i Ministarstva financija, “problematična imovina” znači posebno ona koja spada u bilo koju od dvije široko definirane kategorije.
Prvo, oni uključuju hipoteke koje se duguju na stambene ili poslovne nekretnine, te sve vrijednosne papire potkrijepljene tim hipotekama, čija bi kupovina od strane vlade pomogla u osiguravanju stabilnosti financijskih tržišta. Druga kategorija uključuje sve druge vrijednosne papire ili financijske instrumente, čiju kupnju od strane vlade ministar trezora i predsjednik Federalnih rezervi smatraju potrebnom, ponovno kako bi se stabiliziralo financijsko tržište SAD-a Kupnja druge kategorije problematičnih sredstva moraju biti odobrena od strane američkog Kongresa prije nego što se održe.
Ove dvije klase problematične imovine su u kontekstu programa vlade SAD-a, pokrenutog 2008. godine, poznatog kao Program za smanjenje problematične imovine (TARP). Kao posljedica ekonomske recesije i neviđenog broja ovrha kuća koje su zabilježene u ovom vremenskom razdoblju, banke koje su posuđivale hipoteke, te one tvrtke koje su naknadno otkupile hipoteke, pretrpjele su veliko financijsko opterećenje. To je bila većina problematične imovine koju je američka vlada planirala kupiti u sklopu programa TARP. Kada vlada otkupi tu imovinu, ona omogućuje tvrtkama koje su ih posjedovale da poboljšaju svoje bilance i izbjegnu odlazak u stečaj ili otpuštanje velikog broja radnika.
Poduzeća koja su bila spašena od trenutnog propadanja ili nesolventnosti sredstvima iz TARP zakonodavstva mogla su ostati operativna, ali su također bila obvezna pridržavati se uvjeta postavljenih za korištenje takvih sredstava, kao što su ograničenja naknade izvršnoj vlasti. Učinci poput ovih i drugih koje stvara TARP zakonodavstvo bili su izvor mnogih kontroverzi od implementacije programa. Najveći cilj državne kupnje problematične imovine bio je stabilizirati financijska tržišta i omogućiti bankovnim institucijama koje su bile u financijskim problemima da ponovno mogu slobodno posuđivati i posuđivati. Kada ove vrste vladinih programa funkcioniraju kako je predviđeno, oni postaju brzo rješenje problema kojima se bave, u usporedbi s vremenskim okvirom dopuštanja da se problem prirodno preokrene.