Financijski učinak poduzeća može se mjeriti promatranjem onoga što je poznato kao gotovinska zarada po dionici. Time se izračunava gotovina koju poduzeće generira svojim poslovanjem tijekom obračunskog razdoblja ili operativni novčani tok. Da bi se dobila novčana zarada po dionici, operativni novčani tok se dijeli s brojem dionica u društvu. Ova mjera obično bi koristila potpuno razrijeđene dionice ili broj dionica koji bi se mogli držati ako instrumente kao što su opcije i varanti pretvore u dionice od strane onih koji ih drže. Novčana zarada po dionici razlikuje se od osnovne zarade po dionici, jer prva koristi novčani tok kao mjeru, a ne kao dobit.
Da bi se došlo do brojke za gotovinu koja proizlazi iz poslovanja, potrebno je u dobit uključiti nenovčane stavke. Primarne nenovčane stavke vjerojatno će biti amortizacija dugotrajne imovine, amortizacija najma ili goodwilla i odbici za umanjenje vrijednosti imovine. Uključivanje ovih stavki u brojku operativne dobiti daje brojku neto gotovinske zarade.
Novčana zarada po dionici mjera je koja koristi potpuno razrijeđenu zaradu po dionici. Brojka uključuje dionice koje su ulagatelji držali u trenutku izračuna, kao i ukupan broj dionica koje bi bile u rukama ulagača da svi ulagači koji imaju varante ili opcije za kupnju dionica ili pretvorbu svog vlasništva u dionice ostvariti ovo pravo. Upotrijebljena je potpuno razrijeđena zarada po dionici jer je to konzervativnija mjera zarade koja je potencijalno dostupna dioničarima.
Korisno je znati novčanu zaradu po dionici, jer brojka za gotovinu generiranu u obračunskom razdoblju ne ovisi o subjektivnim prosudbama kao što je dobit. Dobit razdoblja može ovisiti o strukturi kapitala društva, politici amortizacije, politici amortizacije nematerijalne imovine i odlukama o leasingu ili kupnji imovine. Brojka za generirani novac više je neovisna o ovim prosudbama i računovodstvenim politikama. Kao i kod svih računovodstvenih i financijskih pokazatelja, gotovinska zarada po broju dionice najkorisnija je kada se koristi za usporedbu uspješnosti poduzeća s konkurentima u istoj industriji ili za usporedbu uspješnosti jednog poduzeća u dva različita razdoblja. Ulagači koji provode ovu vrstu usporedbe moraju osigurati da uspoređuju isti omjer u svakoj tvrtki, jer se različite mjere zarade po dionici izračunavaju na različite načine.