Investicijsko ponašanje temelji se na predviđanjima o budućem ponašanju tržišta i pojedinih dionica. Ta se predviđanja dobrim dijelom temelje na dosadašnjem ponašanju tvrtki. Oni koji su pokazali profit, vjerojatno će to učiniti opet. U Sjedinjenim Državama Komisija za burzu vrijednosnih papira zahtijeva od javnih trgovačkih društava da podnose dokumente, koji se nazivaju izvješća o zaradi, u kojima se navode njihovi profiti i gubici. Korporacije također objavljuju izvješća u kojima se ističu brojke za koje smatraju da su najrelevantnije za ulagače zainteresirane za tvrtku i daju analizu.
Neki ulagači samo čitaju priopćenja za tisak o zaradi, ali ona sadrže malo informacija. Alternativa čitanju priopćenja za tisak je odlazak na izvor: izvješće o stvarnoj zaradi dokumentira datoteke tvrtke Komisiji za burzu od koje se priprema izvješće o zaradi. Svako tromjesečje, tvrtka mora podnijeti obrazac 10-Q, a mora podnijeti obrazac 10-K godišnje. Ti podnesci uključuju račun dobiti i gubitka, bilancu tvrtke i izvještaje o novčanom toku, zajedno s analizom položaja tvrtke i identifikacijom njezine osjetljivosti na promjene na tržištu.
Prilikom analize izvješća o zaradi, investitori bi trebali paziti da odvoje vlastitu analizu tvrtke od brojeva koje uključuje. Izvješće je važno za tvrtku jer oblikuje očekivanja investitora o budućim rezultatima tvrtke. Kako bi potaknule ulaganja, tvrtke pokušavaju dati što pozitivniji spin brojkama u izvješću; oni su, međutim, ograničeni strogim pravilima Komisije za vrijednosne papire o točnom izvješćivanju. Investitori bi se trebali pokušati usredotočiti na brojke tvrtke, a ne na retoriku izvješća.
Svako izvješće o zaradi ima istu strukturu koju propisuje Komisija za burzu. Dio I daje financijske informacije, a Dio II daje druge informacije, uključujući pravne informacije i analizu položaja tvrtke u odnosu na tržište. Ulagači trebaju obratiti pozornost na podatke iz I. dijela, posebno na neto prihod tvrtke u usporedbi s prošlim poslovanjem, te tržišne rizike na koje je poduzeće ranjivo, a koji su navedeni u točki 1A dijela II.
Važno je da investitori imaju točan dojam o zaradi tvrtke kako bi mogli donijeti informirane odluke o poželjnosti dionice. Prošla dobit čini budući profit vjerojatnijim. Zarada je također ključna u određivanju omjera cijene i zarade ili omjera P/E. To se dobiva dijeljenjem tržišne kapitalizacije tvrtke, odnosno ukupne cijene svih njezinih otvorenih dionica, s godišnjom zaradom. Povijesno gledano, prosječni omjer P/E bio je oko 15; značajna odstupanja od tog broja pokazatelji su investitorima da je dionica ili podcijenjena ili precijenjena.