Učinak novca na inflaciju bio je predmet spora među ekonomistima. Konkretno, malo je konsenzusa o kratkoročnim učincima umjerenih promjena ponude novca. Međutim, postoje neke poveznice s kojima se većina ekonomista slaže. Dugoročno, ponuda novca ima tendenciju određivati stope inflacije. Brza proizvodnja novca prouzročit će hiperinflaciju, ili vrlo visoke stope inflacije, čak i kratkoročno.
Ekonomisti se općenito slažu da je učinak novca na inflaciju na dugi rok vrlo izravan. Kada vlade proizvode novac brže od stope gospodarskog rasta, svaka jedinica valute na kraju odgovara manjem dijelu ukupnog bogatstva gospodarstva. Na primjer, ako gospodarstvo raste za 20% tijekom određenog vremenskog razdoblja, ali ponuda novca raste za 30%, jedinica valute više neće imati kupovnu moć koju je nekada imala. Količina valute bi imala tendenciju da izgubi svoju vrijednost, a to je definicija inflacije.
Štoviše, hiperinflacija se može dogoditi kada se ti učinci jave u mnogo kraćem vremenskom razdoblju. Također se vjeruje da je hiperinflacija uzrokovana nerazmjernim povećanjem ponude novca. Stope hiperinflacije se ponekad daju mjesečno, umjesto godišnje. Kada dođe do hiperinflacije, potrošači su skloni nepovjerenju u valutu i nastojat će pretvoriti svoj novac u materijalna dobra – što dodatno pogoršava problem inflacije. Afrička zemlja Zimbabve počela je doživljavati hiperinflaciju početkom 2000-ih, a deprecijacija zimbabveanskog dolara postala je toliko ozbiljna da je zemlja u potpunosti napustila valutu.
Kratkoročni učinak novca na inflaciju je manje jasan. Neki tvrde da učinak novca na inflaciju u kratkom roku podsjeća na učinak u dugom roku. Drugi smatraju da dodatni čimbenici mogu imati značajan učinak.
Prvi pogled na kratkoročni učinak novca na inflaciju je da je on također izravan. Ovu teoriju podržali su britanski ekonomisti Adam Smith i David Hume te američki ekonomist Milton Friedman. Budući da su ovi ekonomisti vjerovali da je količina novca povezana s inflacijom, čak i kratkoročno, njihova se teorija često naziva teorijom količine novca. Količinska teorija novca, općenito govoreći, drži da je ponuda novca izravno proporcionalna razini cijena. Zagovornici ove teorije često podržavaju ograničenu, kontroliranu ekspanziju ponude novca.
Britanski ekonomist John Maynard Keynes predložio je da drugi čimbenici u gospodarstvu mogu imati značajan utjecaj na kratkoročnu inflaciju. Keynes je istaknuo da promjena ponude novca ima samo neizravan učinak na opću razinu cijena i da bi posredni čimbenici stoga mogli utjecati na krajnji rezultat. Na primjer, iako bi se ponuda novca mogla promijeniti, poslodavci neće biti voljni često mijenjati plaće svojih zaposlenika. Ovakvo ponašanje može doprinijeti kratkoročnim stopama inflacije.