Sekundarna distribucija, također poznata kao sekundarna ponuda, je prodaja velikog bloka postojećih vrijednosnih papira od strane osobe ili institucije koja ih drži. U sekundarnim distribucijama, iako se vrijednosni papiri prodaju u velikim blokovima kao iu inicijalnoj javnoj ponudi, dobit od prodaje dobiva vlasnik vrijednosnih papira, a ne tvrtka koja je inicijalno ponudila vrijednosne papire. Dodatno, broj vrijednosnih papira na tržištu se ne mijenja jer se ne stvaraju novi vrijednosni papiri.
Institucionalni investitori i korporacije najčešće dogovaraju sekundarnu distribuciju. Mogu se odlučiti na prodaju velikih paketa dionica iz raznih razloga, od želje za prikupljanjem kapitala do potrebe za diverzifikacijom portfelja. Prodajom obično upravlja broker za vrijednosne papire ili investicijska banka koja preuzima odgovornost za proces distribucije vrijednosnih papira na način koji neće destabilizirati tržište.
Cijena pri prodaji obično je fiksna i temelji se na trenutnoj vrijednosti uključene vrijednosnice. Institucija koja se bavi prodajom može razgovarati o opcijama s institucijom koja drži vrijednosne papire kako bi odredila kolika bi trebala biti prodajna cijena i kako bi se trebala ponuditi sekundarna distribucija. Cilj je izvući najbolju vrijednost od vrijednosnih papira, a to zahtijeva pažljivo mjerenje vremena prodaje vrijednosnih papira.
Obično se sekundarna distribucija odvija izvan primarnog tržišta dionica. Blokove obično kupuju druge korporacije i institucije jer su oni često jedini ulagači koji si mogu priuštiti kupnju vrijednosnih papira u velikim blokovima. Međutim, privatni ulagači također mogu biti uključeni u prodaju i kupnju paketa vrijednosnih papira. Ljudi s visokom neto vrijednošću i značajnim ulaganjima mogu kupiti vrijednosne papire u velikim blokovima s ciljem kasnijeg održavanja sekundarne distribucije kako bi ih prodali uz dobit nakon što njihova vrijednost počne rasti.
Zbog veličine transakcije, prodaja se obično mora registrirati kod regulatora. Regulatori imaju priliku odbiti prodaju ako su zabrinuti da bi to moglo imati negativan utjecaj na tržište. Osim toga, ako su vrijednosni papiri javno kotirani na burzi, burza mora dati dopuštenje za prodaju izvan trgovačkog prostora. Budući da bi trgovanje u takvom opsegu moglo značajno destabilizirati trgovinu na pragu ako bi se odvijalo na otvorenom, postoje jasne prednosti za burzu kada je u pitanju odobravanje sekundarne distribucije.