Troškovi dioničkih opcija je proces koji se često koristi kako bi se pratila trenutna vrijednost različitih vrsta dionica koje je izdala tvrtka, posebno kada se te dionice izdaju zaposlenicima kao dio plana poticaja ili mirovinskog plana. Ideja je da se vrijednost tih dionica uračuna u računovodstvene izvještaje koje vodi tvrtka, kao što su račun dobiti i gubitka i bilanca društva. Obično se to radi obračunavanjem razlika koje mogu postojati između izvršne cijene dionica i trenutne tržišne cijene, pri čemu se rashodi prikazuju kao dobit ili gubitak.
Zagovornici metode rashoda za dioničke opcije vide ovaj pristup kao sredstvo za pružanje potpune objave u računovodstvenim evidencijama. Budući da je trošak potkrijepljen unosima koji se nalaze u bilanci tvrtke, računu dobiti i gubitka za promatrano razdoblje, pa čak i izvještaju o novčanom toku, ne može biti pravog pitanja o statusu tih dioničkih opcija i u kakvom su odnosu s trenutnim financijsku sliku poduzeća. Stupanj pojedinosti koji je uključen također se može koristiti za objašnjenje kako je određen broj dionica dostavljenih zaposlenicima, kao i kako je izračunata vrijednost tih dionica.
Dok mnoge tvrtke koriste trošenje dioničkih opcija, postoje protivnici tog koncepta. Iako obično nema prigovora na temelju toga da je korištenje ove metode kao sredstva za kuhanje knjiga mogućnost, često se usredotočuje na suvišnu prirodu procesa. Oni koji se protive iskorištavanju troškova dioničkih opcija vide to kao stvaranje dodatnog posla kada to nije potrebno. Svi podaci relevantni za opcije već su zarobljeni s drugim unosima, čineći stvaranje daljnjih unosa na različitim vrstama izvješća ništa više od ponavljanja. Iz ove perspektive, prigovor uglavnom ovisi o pitanjima upravljanja vremenom i vođenja računovodstvenih evidencija relativno bez unosa koji služe istoj svrsi kao i ostali unosi.
Upotreba izdataka za dioničke opcije može biti stvar osobnih preferencija, sve dok su računovodstveni zapisi u skladu s bilo kojim državnim propisima koji se odnose na objavljivanje ili državno tumačenje općeprihvaćenih računovodstvenih načela. To znači da bi pri određivanju hoće li se koristiti trošak za dioničke opcije ili ne, tvrtke trebale konzultirati računovodstvene stručnjake kako bi utvrdile hoće li ta upotreba biti u skladu s državnim propisima i kako će ta upotreba koristiti ukupnom poduzeću. Nakon što se ta odluka donese, tvrtka može krenuti dalje s praćenjem podataka povezanih s tim dioničkim opcijama na bilo koji način koji se smatra usklađenim.