Model zadužbine je vrsta ulaganja inspirirana stilovima ulaganja sveučilišnih fondova, posebice fondom Sveučilišta Yale. Sastoji se od mješavine tipičnih ulaganja uključujući dionice i obveznice uz manje tradicionalne ponude kao što su hedge fondovi i privatni dionički kapital. Stanje je obično teško za dionice i lagano za ulaganja s niskim prinosom kao što su obveznice. Ova vrsta stila ulaganja usredotočuje se na održavanje niske likvidnosti, čijim se rizikom može upravljati obvezanjem na dugoročna ulaganja. Koncept je također poznat kao moderna teorija portfelja.
Iako je postao poznat zbog svog uspjeha sa sveučilišnim fondovima, model zadužbine može se koristiti na razne načine. Osim što je opcija za druge organizacije, mogu ga koristiti i pojedinačni investitori. Obično je češći među većim organizacijama koje se mogu nositi s visokim postotkom novca vezanog za dugoročna ulaganja.
Jedna od primarnih strategija modela zadužbine je da su promjenjivim nositeljima ulaganja prinosi navodno veći. Investitor koji koristi ovaj stil najprije bi dobio ideju o povijesti određene opcije i odredio njezin obrazac uspjeha na tržištu. Tada bi investitor odabrao opcije ulaganja koje su različite, ali ne baš suprotne jedna drugoj.
Ideja koja stoji iza modela zadužbine je da se rizik ulaganja povećava ako su odabrana sredstva previše slična ili potpuno suprotna. Ako postoji previše sličnosti između dva fonda, gubici, uz dobitke, mogu biti previše promjenjivi. Kada su sredstva ulaganja točno jedno nasuprot drugome, tada su manje šanse za ostvarivanje dobiti, jer postoji velika šansa da će, kada jedno ulaganje bude dobro, drugo biti u padu. Razumijevanjem prošlih obrazaca dostupnih opcija ulaganja, ulagač koji koristi model zadužbine može odabrati sredstva koja se razlikuju, ali nisu toliko različita da bi se dobici i gubici međusobno poništili.
Postojao je određeni skepticizam u pogledu modela zadužbine. Iako je stekao popularnost povećanjem bogatstva nekih sveučilišta Ivy League, kada su ulaganja višestrukih fondacija počela padati na tržištu, neki su tvrdili da je za to kriv model. Drugi su tvrdili da nije kriv model, već raspodjela imovine. Tvrdi se da model i dalje radi sve dok investitor osigura da je dovoljno novca slobodno za redovno poslovanje. U biti, ako se niska likvidnost ne odvede predaleko, model je vjerojatno još uvijek održiv.