Ukidanje umanjenja vrijednosti je situacija u kojoj tvrtka može proglasiti imovinu vrijednom ako je prethodno bila proglašena obvezom. Općenito, umanjenje vrijednosti imovine ukazuje na to da imovina stoji više za posao nego što vrijedi. Međutim, postoje trenuci kada se ova situacija promijeni i imovina postane vrijedna.
Općenito, postoje posebni protokoli prema nacionalnim financijskim zakonima za tvrtke koje žele proglasiti imovinu umanjenom. Ta se pravila razlikuju za različite klase imovine. Na primjer, zaštitni znak ili patent ima vlastite faktore troškova i profita koji će odrediti je li oštećen. Kriteriji za fizičke strojeve ili veliku fizičku imovinu mnogo su različiti.
Veliki broj tvrtki u različitim industrijama pristupa umanjenju vrijednosti imovine i ukidanju imovine na različite načine. Za tehnološku tvrtku koja se usredotočuje na nematerijalne proizvode i intelektualno vlasništvo, poništavanje umanjenja vrijednosti može biti povezano sa apstraktima kao što su vrijednost marke ili vanjske procjene koje utječu na cijenu dionica. Za tvrtke koje proizvode fizičku robu, neka osnovna matematika može pomoći menadžerima da utvrde je li fizička imovina, kao što je komad strojeva ili određeni proizvodni pogon, oslabila ili je došlo do preokreta.
U ukidanju umanjenja vrijednosti, tvrtka je došla do zaključka da imovina više nije teret njezinoj profitnoj marži. Ova tvrtka tada mora prijaviti primjenjive regulatorne ili porezne urede da je došlo do ukidanja. Mnogi propisi i kriteriji za takvu situaciju osmišljeni su tako da se primjenjuju na specifične godišnje porezne prijave tvrtke ili druga fiskalna računovodstvena izvješća. Vrednovanje i identifikacija promjene vrijednosti također varira ovisno o različitim nacijama i regijama svijeta koje imaju svoje korporativne računovodstvene zakone i sustave.
Važno je napomenuti da se neke vrste umanjene imovine ne mogu poništiti. Vodstvo tvrtke mora biti upoznato s načinom na koji nacionalni porezni uredi ili zakoni razumiju i predviđaju ukidanje umanjenja vrijednosti. Za tvrtke koje posluju na međunarodnom nivou, ovo pitanje može postati još kompliciranije, gdje će tvrtka možda morati poslovati prema zakonima zemlje u kojoj ima sjedište, ali će možda morati i navesti vrijednosti imovine u smislu valute zemlje gdje se nalaze pojedini uredi.