Međunarodna trgovina je ekonomska razmjena ili transakcija koja uključuje kretanje roba, usluga i kapitala preko granica iz jedne zemlje ili teritorija u drugu. Iako je trgovina tisućama godina tekla diljem svijeta, u moderno je doba njezina gospodarska važnost značajno porasla. U većini zemalja međunarodna trgovina sada igra glavnu ulogu u njihovim gospodarstvima. Tijekom vremena, ekonomisti su razvili nekoliko teorija međunarodne trgovine ne samo kako bi je bolje razumjeli, već i kako bi usmjeravali vlade u kreiranju politike i pomogli poduzećima da od toga profitiraju. Neke od najutjecajnijih teorija međunarodne trgovine bile su merkantilizam, apsolutna prednost i komparativna prednost.
Merkantilizam je bio najutjecajnija teorija rane trgovine; dominirao je gospodarstvima većine zapadnoeuropskih nacija od 1500-ih do kasnog 18. stoljeća. Glavna doktrina ove teorije bila je da se ekonomska dobrobit zemlje može poboljšati samo izvozom; uvoz je trebalo smanjiti i, ako je moguće, izbjeći. Sva trgovina odvijala se pod vladinom vlašću, a financijsko bogatstvo jedne zemlje određivalo je koliko zlata akumulira. Veliki problem s merkantilnom teorijom je da fokus na izvoz na račun uvoza zapravo koči razvoj međunarodne trgovine.
Tijekom kasnog 18. stoljeća, ekonomist Adam Smith razvio je teoriju apsolutne prednosti, koja je postala najdominantnija teorija međunarodne trgovine svog vremena. Ova teorija smatra da se od uvoza i izvoza mogu dobiti koristi. Nadalje, ova teorija zapravo je poticala uvoz tvrdeći da bi se svaka zemlja trebala usredotočiti na proizvodnju i izvoz onoga u čemu je najbolja: roba i usluga u kojima ima apsolutnu prednost u proizvodnji. Nacionalno bogatstvo se ne mjeri posjedovanjem zlata, već životnim standardom stanovništva. Ova teorija posustaje jer ne može objasniti zašto bi se zemlja bez apsolutne prednosti u proizvodnji bilo kojeg proizvoda uključila u međunarodnu trgovinu.
Teorija komparativne prednosti koju je početkom 19. stoljeća razvio ekonomist David Ricardo postala je temelj budućih teorija međunarodne trgovine. Često se smatra najvažnijim konceptom u modernoj teoriji međunarodne trgovine. Njegovo središnje načelo je da se država treba specijalizirati za izvoz i proizvodnju proizvoda u kojima ima relativnu ili komparativnu prednost u odnosu na druge nacije, te treba uvoziti one proizvode s kojima je u komparativnom nepovoljnom položaju. Ova teorija se nastavila usavršavati u modernim teorijama međunarodne trgovine jer neke od pretpostavki koje ona postavlja ograničavaju njezinu primjenu u stvarnom svijetu.