Porezi na potrošnju su bilo koja vrsta oporezivanja koju nameće lokalna, državna ili nacionalna porezna agencija na kupnju određenih dobara i usluga kao što su odjeća, benzin ili pripremljena hrana u restoranu. Ovaj pristup oporezivanju uobičajen je u brojnim nacijama diljem svijeta i može se koristiti umjesto ili kao dodatak porezu na dohodak; stalna rasprava postoji o prednostima i nedostacima zamjene poreza na dohodak porezima samo na kupnju. Naplata poreza na potrošnju ima dugu povijest, a danas se često koristi kao sredstvo za prikupljanje novca za poboljšanje lokalne zajednice na različite načine, kao što je stvaranje prihoda koji se može koristiti za poboljšanje rada škola koje se nalaze u gradu. Postoje različite varijacije poreza – porez na promet, porez na dodanu vrijednost (PDV) i trošarina – a neke zemlje naplaćuju građanima više od jedne vrste poreza na potrošnju, ovisno o situaciji.
Varijacije širom svijeta
U SAD-u se porez na potrošnju obično naziva porezom na promet i obično se naplaćuje potrošaču kada se proizvod ili usluga kupi. Prodavatelj prikuplja porez, koji kasnije prikuplja lokalna uprava kako bi se koristio za poboljšanja unutar zajednice. Stopa se može razlikovati od države do države, a o njoj obično odlučuje lokalna uprava. Nije neobično da se porez na promet spominje na način koji opisuje čemu se prikupljeni porezni prihod namjerava podržati, kao što je lokalni školski porez.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, porez na dodanu vrijednost, vrsta poreza na potrošnju, primjenjuje se u situacijama koje uključuju robu koja se kupuje s namjerom preprodaje. U osnovi, uz poreze koji se plaćaju pri kupnji robe, svaka dodana vrijednost koju izvorni kupac dobije kasnijom prodajom proizvoda također se oporezuje kada se proizvod proda. Na primjer, ako muškarac kupi par cipela za 50 USD (USD), on je oporezovan za tu kupnju, a ako ih kasnije proda za 75 USD, stvorio je dodanu vrijednost od 25 USD. Njemu će se naplatiti PDV na iznos dodane vrijednosti od 25 USD, a osobi koja kupuje cipele naplatit će se PDV na cijelih 75 USD.
U nekim slučajevima porez na potrošnju ne naplaćuje izravno država, već treća strana – to se naziva trošarina. Ova treća strana može promijeniti cijenu proizvoda kako bi povećala ili smanjila iznos poreznih prihoda koji se prosljeđuju državi. Neki primjeri proizvoda koji uključuju trošarine su benzin, alkohol i duhan. Potrošači plaćaju određenu vrstu poreza na potrošnju na te proizvode, ali cijena proizvoda može varirati, ovisno o potrebnoj poreznoj stopi. Također, potrošači ne plaćaju porez izravno državi, a često je stopa uključena u cijenu proizvoda. Ova vrsta poreza primjenjuje se u SAD-u, Indiji i Kanadi, da spomenemo samo neke.
Potrošnja u odnosu na porez na dohodak
Ideja o porezu na potrošnju je nešto drugačija od one o porezu na dohodak. Porez koji se temelji na kupnji usredotočuje se isključivo na to koliko se novca troši na plaćanje određenih artikala i usluga. Nasuprot tome, porez na dohodak nije usredotočen na potrošačke navike građana, već na količinu bogatstva koju akumuliraju kao prihod od zaposlenja i drugih sredstava. Mnoge zemlje, poput SAD-a i Australije, naplaćuju porez na dohodak i barem jednu vrstu poreza na kupnju. Mnogi građani tvrde da je prelazak na porezni sustav koji građanima naplaćuje samo kupnju, a ne prihod, koristan jer bi potaknuo građane na štednju i stvaranje učinkovitijeg gospodarstva; međutim, neki tvrde da bi takav sustav mogao biti težak za neke, kao što su niži slojevi i umirovljenici koji žive s fiksnim dohotkom, te da može stvoriti više problema za društvo u cjelini.