Javna društva su društva s dionicama koje može kupiti ili prodati bilo koji član javnosti. To je u suprotnosti s privatnim tvrtkama koje ne nude dionice na otvorenom tržištu. Kada se osnivaju tvrtke, obično su privatne. Kako rastu, mogu se odlučiti za inicijalnu javnu ponudu (IPO) kako bi počeli prodavati dionice javnosti i postali javna poduzeća. Postoje prednosti i nedostaci izlaska na burzu koje se moraju odvagnuti kada se pripremaju za prodaju dionica građanima.
Ako tvrtka želi postati javno poduzeće, mora podnijeti niz financijskih prijava. Ove prijave imaju za cilj zaštititi ulagače obvezujući tvrtke da svoje financijske podatke učine dostupnim javnosti kako bi ljudi imali te informacije kada donose odluke o tome koje dionice kupiti i po kojoj cijeni. Ove informacije objavljene su u dokumentu koji se zove prospekt koji također pruža osnovne informacije o tvrtki, proizvodima koje nudi i projekcijama za njezinu financijsku budućnost.
Ako se tvrtka čini zdravom nakon pregleda prospekta, državni regulatori dopuštaju joj da počne prodavati dionice na otvorenom tržištu. Mnoge tvrtke kojima se javno trguje odlučuju se za uvrštenje na burzu. Dok su na burzi, njihove se dionice mogu kupiti i prodati na katu burze između članova i brokera. Tvrtka mora nastaviti podnositi financijske objave kako bi ostala kotirana na burzi. Krivotvorenje ili pogrešno prikazivanje financijskih informacija može biti razlog za brisanje i zakonske kazne.
Poduzeća kojima se javno trguje često sklapaju IPO kako bi prikupili sredstva za širenje, ulaganja i druge potrebe. Međutim, nakon što tvrtka postane javna, ona mora otkriti financijske podatke čak i ako bi ih konkurenti mogli upotrijebiti protiv nje. Također je u opasnosti od preuzimanja ako nudi previše dionica, dopuštajući ljudima priliku da kupe kontrolni udjel. Poduzeća kojima se javno trguje također podliježu većoj financijskoj kontroli, što možda neće biti po ukusu svake tvrtke.
Moguće je dobiti dionice u privatnoj tvrtki, ali samo uz suglasnost vlasnika. Privatne tvrtke obično imaju relativno malo dioničara, od kojih svi imaju velike interese u tvrtki. Na primjer, obiteljska tvrtka bi imala članove obitelji kao dioničare. Nasuprot tome, javna poduzeća imaju brojne dioničare koji imaju vrlo male udjele u društvu.