Izraz “ugovor o koncesiji” koristi se na dva malo različita načina u poslovnom svijetu. Obje se odnose na vrstu ugovora s pregovaranjem koji tvrtki daje pravo poslovati, uz neke specifične zahtjeve. U jednom smislu, to se odnosi na ugovor između strane tvrtke i vlade, u kojem tvrtka potpisuje ugovor o koncesiji kako bi mogla poslovati u zemlji te vlade. U drugom smislu, ova vrsta ugovora je ona koja koncesionaru daje isključivo pravo poslovanja na određenom području ili mjestu u zamjenu za neke pažljivo dogovorene uvjete.
Kada se govori o ugovorima sa stranim tvrtkama, između tvrtke i vlade zemlje u kojoj želi poslovati, sklapa se ugovor o koncesiji. Vlada možda želi potaknuti tvrtku smanjenjem poreza, ublažavanjem ograničenja ili pružanjem drugih poticaja. U slučajevima kada vlada nije toliko entuzijastična, tvrtka će možda morati napraviti neke ustupke kao što je ustupanje dijela dobiti državi ili plaćanje posebne porezne stope koja može biti viša od one u domaćim tvrtkama. Nakon što se ugovor pregovara i potpiše, tvrtka ima pravo poslovati lokalno prema uvjetima ugovora.
Vlade mogu koristiti ovu vrstu ugovora o koncesiji za pružanje usluga koje ne mogu ili neće pružiti. Na primjer, može se potpisati ugovor o koncesiji sa stranom tvrtkom kako bi joj se omogućilo upravljanje lukama ili granicama.
U smislu operativne koncesije, sporazum daje tvrtki ekskluzivno pravo da djeluje na mjestu kao što je sportski stadion, brod za krstarenje ili zgrada vlade. U ovom slučaju, tvrtka ima koncesiju koja može prodavati hranu, pribor i široku paletu drugih proizvoda. Mora platiti godišnju naknadu za pravo rada ili ustupiti postotak svog prihoda mjestu održavanja. U zamjenu za to, mjesto održavanja pristaje da neće potpisivati koncesijske ugovore s drugim tvrtkama koje nude slične proizvode ili usluge.
Ova vrsta koncesijskog ugovora često se koristi kada mjesto ili tvrtka želi učiniti proizvod ili uslugu dostupnim, ali ne želi biti izravno uključen. Na kruzeru, na primjer, linija bi mogla upravljati koncesijama s restoranima i kafićima, tako da nije odgovorna za uslugu hrane. To znači da je kruzeru zakinut dio potencijalne dobiti, ali i problemi poput pravne odgovornosti za pokvarenu hranu, osiguranje osoblja i organiziranje opskrbe.