U ekonomiji, granični trošak je dodatni trošak povezan s proizvodnjom jedne dodatne jedinice proizvoda. Poduzeća se oslanjaju na te informacije kako bi im pomogla u donošenju odluka u vezi s cijenama i ciljevima proizvodnje. Na čisto konkurentnom tržištu, granični trošak i ponuda uvijek će biti jednaki. Grafički, obje se mogu ilustrirati istom krivuljom troškova s pozitivnim nagibom, te će se međusobno preklapati u svakoj cjenovnoj točki. Međutim, na tržištu koje je manje nego savršeno konkurentno, odnos između graničnih troškova i ponude mijenja se i te dvije vrijednosti više nisu jednake.
Kako se razine cijena povećavaju, povećavat će se i količina roba i usluga koje tvrtke proizvode. Na primjer, tvrtka koja proizvodi automobile prodat će određeni broj jedinica po jednoj cijeni, ali ako tržišna cijena poraste, tvrtka će proizvoditi više automobila kako bi maksimizirala profit. Točno je i obrnuto, što rezultira smanjenjem proizvodnje kako tržišne cijene padaju.
Isti tip odnosa može se vidjeti i kada se ispituje granični trošak, iako iz različitih razloga. Zakon opadajućeg prinosa kaže da kako poduzeća povećavaju resurse potrebne za povećanje proizvodnje, granični trošak će pasti, do kraja, a zatim početi rasti. Da biste razumjeli zašto, razmislite o tvornici automobila sa 100 radnika. Dodavanje još 25 radnika može pomoći u povećanju proizvodnje i smanjenju graničnih troškova svakog novog automobila. Međutim, ako bi tvrtka dodala još 100 radnika, ti bi zaposlenici počeli usporavati jedni druge ili stajati jedni drugima na putu, što bi rezultiralo povećanjem graničnih troškova.
Iz ovog primjera može se vidjeti da kako ponuda raste, cijena će također automatski rasti. Na savršeno konkurentnom tržištu, tvrtke će postaviti stope proizvodnje na točnoj točki gdje je cijena jednaka graničnim troškovima. Time su u mogućnosti ostvariti maksimalnu dobit i učinkovitost. S obzirom na to da cijena konstantno fluktuira zbog prirodnih tržišnih sila, stope proizvodnje ili ponude će se također kontinuirano mijenjati. Ovaj odnos između graničnog troška i ponude ostaje na svakoj točki cijene i nastavlja se održavati kako cijena varira.
Na tržištu koje nije savršeno konkurentno, ovaj odnos između graničnih troškova i ponude više ne vrijedi. Na primjer, poduzeće koje ima monopol nad tržištem ne mora reagirati na promjene cijena jer može odrediti cijene za proizvod. Na ovoj vrsti tržišta, tvrtka određuje stope proizvodnje na temelju potražnje, a ne graničnih troškova.