Porez na zaradu je porez na dohodak bilo da se radi o plaći, nasljedstvu ili dobiti od ulaganja. Ovo je često u suprotnosti s porezom na potrošnju, gdje se porezi nameću na ona dobra i usluge koje se konzumiraju. Neki tvrde da je porez na potrošnju logičniji, budući da se tvrdi da bi ljudi koji zarađuju više razumno trošili više, čineći poreznu strukturu pravednijom. Drugi pak tvrde da za to nema jamstva i da bi porez na potrošnju prouzročio značajan porast potrošačkih cijena.
Prednosti nametanja poreza na zaradu mogu uključivati sljedeće:
Ljudi se oporezuju na temelju ukupnog dohotka, tako da ljudi koji zarađuju manje teoretski plaćaju manje.
Ne troše svi ljudi po istoj stopi, stoga je porez na zaradu pravedniji način određivanja poreza od poreza na potrošnju.
Ljudi s nižim primanjima najviše bi bili pogođeni izravnim porezom na potrošnju, jer bi čak i nužni artikli poput automobila bili znatno skuplji.
Dohodak je lakši način naplate poreza i odlučivanja o odbitcima. Iako se ljudi mogu nositi s nekoliko platnih rubrika koje moraju spremiti, u porezu na potrošnju ljudi će možda morati spremiti račune za svaku kupnju koju su napravili tijekom godine kako bi se kvalificirali za porezne olakšice.
Ova vrsta poreza također ima neke nedostatke:
Općenito se smatra da je naplata poreza teža od poreza na potrošnju, koji bi se naplaćivao na prodajnom mjestu.
Za one u srednjoj klasi i nižim slojevima, porez na zaradu može predstavljati financijsku poteškoću, bez obzira na iznos.
Neki smatraju da je porez na dohodak kršenje slobode pojedinca. Oni tvrde da se time krši pravo pojedinca da odluči kako će koristiti novac koji zaradi.
Ljudi plaćeni “ispod stola” možda će moći izbjeći plaćanje poreza na dohodak.
U Sjedinjenim Državama koriste se obje metode oporezivanja. Većina država i mnogi gradovi nameću porez na potrošnju ili promet na određene artikle. Mnogi također zahtijevaju od ljudi da plaćaju državni porez na dohodak, kao i savezna vlada. To dovodi do tvrdnje da se građani SAD-a nerazmjerno oporezuju ovisno o tome gdje žive, bilo od države do države, od okruga do okruga ili od ruralnih naspram urbanih područja. Oni koji tvrde da je to nedostatak postojećeg sustava smatraju da bi bilo najbolje imati jedan sustav koji će pravednije procjenjivati poreze.
Ideja koja dobiva sve veću podršku zove se FairTax. To bi bilo slično porezu na potrošnju, a neki smatraju da ne bi koristilo samo pojedincima već i korporacijama. U ovom planu, ljudi bi plaćali porez od 23% na kupnju većine dobara i usluga, često isključujući hranu. Kada se doda državnim porezima na promet, to bi u većini slučajeva povećalo poreze na kupnju na oko 30%. Neki zagovornici tvrde da bi ova metoda snizila cijene i učinila proizvodnju jeftinijom. Drugi kažu da bi srednja klasa snosila teret većine poreza prema FairTaxu.
Metoda oporezivanja je složena i zahtijeva izvanrednu kontrolu. Svaka promjena metode oporezivanja u SAD-u zahtijevala bi odobrenje Kongresa i moguće ustavne amandmane.