Suverenost hrane je filozofija i socijalna politika koja sugerira da moć proizvodnje hrane treba biti u rukama ljudi, a ne pod kontrolom multinacionalnih korporacija. Osnaživanjem poljoprivrednika i regionalnog stanovništva da donose odluke o njihovoj proizvodnji hrane, kuhinji i politici korištenja zemljišta, suverenitet hrane trebao bi rješavati niz pitanja socijalne pravde, od gladi do rasizma. Ovaj koncept je prvi razvio Via Campesina, međunarodna organizacija osnovana 1992. za pomoć seljačkim i agrarnim pokretima u mjestima poput Južne Amerike, Azije i Afrike.
Jedno od temeljnih načela suverenosti hrane je da je hrana osnovno ljudsko pravo na koje svatko ima pravo, ali da bi pojedinačne populacije trebale moći sami birati hranu. Ovo razlikuje koncept suverenosti hrane od sigurnosti hrane; sigurnost hrane jednostavno uključuje osiguravanje da svi imaju dovoljno hrane, dok suverenost hrane promiče konzumaciju zdrave hrane na kulturnoj osnovi. Ovo je osmišljeno kako bi se promicalo očuvanje tradicionalnih kultura, a također se bavi problemima nestašice hrane.
Vlade koje se obvezuju na suverenitet hrane kao socijalnu politiku moraju biti spremne promicati preraspodjelu zemlje, osiguravajući da zemljište bude pod kontrolom ljudi koji ga obrađuju. Suverenitet hrane također naglašava ponovno promišljanje načina na koji ljudi razmišljaju o hrani, potičući nacije da se okrenu od gledanja na nju kao na puku razmjenjivu robu i da promiču demokratske metode proizvodnje hrane.
Zagovornici prehrambene suverenosti također su zabrinuti za stanje okoliša. Prakse održivog korištenja zemljišta od ključne su važnosti za očuvanje Zemlje za buduće generacije i za osiguranje da poljoprivreda i dalje bude produktivna. Mnoge su tradicionalne poljoprivredne tehnike vrlo dobre u ekološkom smislu, a vraćanje s industrijalizirane poljoprivrede na ove metode ponekad može pomoći da se zemlja oporavi.
Ova filozofija također priznaje da se hrana (ili njezin nedostatak) može koristiti kao oružje i političko oruđe. Via Campesina i slične organizacije žele vratiti moć seljačkim zajednicama dajući im veću kontrolu nad njihovim životima, a suverenitet hrane je jedan od načina da se to postigne. Iznajmljivači s velikim posjedom zemlje su obeshrabreni politikama stvorenim unutar okvira suvereniteta hrane, kao i vanjske kontrole proizvodnje hrane poput diktata globalnog tržišta.