Veterinarska interna medicina je specijalizacija životinjske medicine koja se usredotočuje na prevenciju, dijagnosticiranje i liječenje neljudskih bolesti koje zahvaćaju unutarnje organe. Od ostalih područja veterinarske medicine razlikuje se po tome što uključuje bolesti koje se ne mogu razlikovati ili koje uključuju više od jednog sustava. Veterinarska interna medicina kao specijalizacija zahtijeva intenzivniju obuku u odnosu na nespecijalizirane veterinare. Oni koji prakticiraju u ovom području nazivaju se internistima, ne treba ih brkati sa stažistima, koji su niži medicinski radnici.
Kada se osoba specijalizira za veterinarsku internu medicinu, koncentrira se na endokrini, urogenitalni, imunološki, limfni, respiratorni, gastrointestinalni i bubrežni sustav. To znači da veterinarski internist mora biti upoznat s velikim brojem različitih organa i kako su svi međusobno povezani. To također znači da internist mora razumjeti širi spektar bolesti, jer je više organa pod djelokrugom stručnjaka.
Razumijevajući različite sustave uključene u veterinarsku internu medicinu, internisti mogu liječiti sve, od respiratornih poremećaja do zaraznih bolesti i problema s bubrezima. Internist može raditi sa strukturama kao što su pluća, želudac, usna šupljina i crijeva. Štoviše, internisti mogu vidjeti širok spektar životinja. Poslije toga, rad veterinarskog internista je iz dana u dan vrlo raznolik.
Zbog naprednih znanja potrebnih za rad u veterinarskoj internoj medicini, internisti zahtijevaju opsežnu edukaciju. Kao i svaki drugi veterinar, internisti moraju pohađati veterinarsku školu. Da bi to učinili u Sjedinjenim Državama, pojedinci moraju završiti preddiplomski studij iz životinja ili blisko povezanih znanosti te položiti i položiti prijemni ispit na Veterinarski fakultet (VCAT) i diplomski ispit (GRE). Po prijemu je potrebno četiri godine studija. Nakon veterinarske škole, internist se specijalizira kroz tri do pet godina specijalizacije.
Koliko dugo veterinarski internist trenira ovisi o tome koliko specijaliziran želi biti. Slično internistima koji se fokusiraju na ljudske bolesti i stanja, internisti u području veterine mogu se koncentrirati na podspecijalnosti kao što su hematologija ili poremećaji krvi, kardiologija, pulmologija ili poremećaji pluća te endokrinologija ili poremećaji hormona. Druge opcije uključuju alergiju i imunologiju, zarazne poremećaje, mišićno-koštane poremećaje i reumatologiju, onkologiju ili rak i nefrologiju ili bolesti bubrega.
Jedna od ključnih točaka veterinarske interne medicine je da internisti ne provode operacije ili druge zahvate koji bi se mogli smatrati invazivnim. Umjesto toga, oni se smatraju neinvazivnim profesionalcima. U svom se radu u velikoj mjeri oslanjaju na tehnologiju, kao što je korištenje ultrazvuka ili rendgenskog aparata, tako da ne moraju fizički rezati životinju.