Pekmez je vrsta slatke melase iz Turske koja se također proizvodi u nekim drugim zemljama pod različitim nazivima. Pekmez se najčešće radi od reduciranog i pročišćenog soka grožđa, iako se može napraviti i od raznih drugih vrsta voća, uključujući šećernu repu, dudove, kruške, šljive i jabuke. Ako se melasa pravi od hurmi, poznata je kao dibis, a ako je od rogača, može se nazvati keciboynuzu pekmez. Proizvod se proizvodi jako dugo i koristio se kao zaslađivač prije dolaska šećera u Tursku. Koristi se u izradi slatkiša i drugih slatkiša te kao zaslađivač umjesto šećera.
Postoje različiti načini kako se pekmez pravi, ali najčešći je da se počne sa svježim grožđem. Grožđe se preša, a sok se skupi. Zatim se sok zagrijava kako bi se započeo proces redukcije u sirup i kako bi se sterilizirao. Tijekom kuhanja soku se dodaje posebna vrsta zemlje koja pomaže u uklanjanju nečistoća. Nakon što je prvo kuhanje gotovo, ostavite da odstoji neko vrijeme kako bi sva zemlja i ostali sedimenti potonuli na dno i mogli se ukloniti.
Pekmez se zatim zagrije drugi put kako bi se na laganoj vatri smanjio u gusti sirup. Ovaj gusti sirup se zatim puni u boce i pekmez je gotov. Isti se rezultati mogu postići kod kuće uzimanjem čistog soka od grožđa ili cijeđenjem soka iz svježeg grožđa i zatim zagrijavanjem više sati na laganoj vatri. Dobiveni sirup možda nema iste suptilne elemente okusa kao pravi pekmez, ali se može koristiti na isti način.
Jedna popularna upotreba pekmeza je kao zaslađivač za uobičajeno jelo za doručak. Jelo uključuje uzimanje tahinija, vrste paste od sezama, i miješanje s jednakom količinom sirupa. Rezultat je slatko i zdravo jelo za doručak koje podsjeća na vrlo ukusnu verziju zobenih pahuljica, ali s drugačijim, orašastim okusom. Ovo se može poslužiti uz kruh ili tost.
Također postoji nekoliko homeopatskih primjena melase. Kada se pravi od određenog voća, može se prepisati osobama koje imaju nedostatak željeza. Također se koristi za bolove u leđima, respiratorne probleme i za ublažavanje mučnine povezane s trudnoćom.