Konzerviranje u pećnici je kontroverzna metoda konzerviranja hrane koja koristi nisku toplinu pećnice za obradu i zatvaranje staklenki s voćem, povrćem, a ponekad i žitaricama. Stručnjaci za sigurnost hrane ga obično ne preporučuju iz nekoliko razloga, uključujući točnost temperature i povećanu vjerojatnost kontaminacije ili kvarenja. Proces često uključuje puno nagađanja ili prošlih iskustava. Prije početka potrebno je pročitati različite metode i procese, kao i razumjeti vodeće rizike i preporuke stručnjaka.
Konzerviranje u “suhi” pećnici
Kada ljudi govore o konzerviranju u pećnici, najčešće misle na “suho konzerviranje”, u kojem se konzerve pripremljene hrane stavljaju u zagrijanu pećnicu i ostavljaju da se obrađuju određeno vrijeme. Ova metoda je prilično kontroverzna u zajednici hrane i često je oštro kritizirana kao opasna i nesigurna.
Teorija koja stoji iza suhog konzerviranja je da kuhari mogu ubiti sve bakterije koje se prenose hranom polaganim zagrijavanjem hrane u staklenim posudama. Pećnica se obično zagrijava na oko 200°F (oko 93°C), a staklenke se stavljaju na rešetke pećnice i ostavljaju da se zagrijavaju 30 minuta do sat vremena. Kada staklenke “iskoče” – to jest, kada im se brtve stisnu – vjeruje se da su zatvorene od kontaminanata i teoretski se mogu čuvati na sobnoj temperaturi nekoliko godina.
Zabrinutost u pogledu sigurnosti hrane kod suhog konzerviranja
Kontaminacija je glavni strah kada je u pitanju suho konzerviranje. Da bi hrana bila stabilna na polici, mora se zagrijati na dovoljno vruću temperaturu da se sve latentne bakterije u hrani ubiju. Pretpostavka koja stoji iza suhog konzerviranja je obično dobra, budući da je pećnica na 200°F općenito dovoljno vruća da se smatra sterilnom. Međutim, nisu svi termometri za pećnicu točni, a domaćim kuharima može biti teško znati prodire li vanjska temperatura u staklenke.
Ne postoji način da kuhari testiraju unutarnju temperaturu staklenke bez uklanjanja poklopca i ugrožavanja hrane. Sve bakterije koje ostanu u zatvorenim staklenkama mogu s vremenom prerasti u toksine, što može uzrokovati ozbiljno trovanje hranom nakon što se sadržaj na kraju potroši. Ponekad pokvarena hrana izgleda bezbojno ili ima neugodan okus, ali ne uvijek.
Opasnost od eksplozije
Neposrednija opasnost od konzerviranja u pećnici je eksplozija. Staklenke za konzerviranje nisu dizajnirane da budu izložene dugotrajnoj suhoj toplini i poznato je da pucaju ili čak pucaju tijekom obrade. U najboljem slučaju, to stvara ogroman nered; u najgorem slučaju može dovesti do teških opeklina, posjekotina i infekcija.
Konzerviranje u pećnici na bazi vode
Neki od nedostataka suhog konzerviranja mogu se izbjeći korištenjem vode. Prema ovom postupku, staklenke se stavljaju u posudu s vodom unutar pećnice umjesto da jednostavno stoje same na rešetkama. Ova metoda je vrlo slična konzerviranju u vodenoj kupelji, i iako je još uvijek kontroverzna, ima manje sigurnosnih problema.
Tradicionalna metoda konzerviranja u takozvanoj “vodenoj kupelji” uključuje kuhanje velikog lonca vode na štednjaku, a zatim potapanje zatvorenih staklenki na određeno vrijeme. Kipuća voda stvara toplinu i pritisak koji sterilizira hranu i stvara vakuumsku brtvu.
Postavljanjem staklenki u sličnu vodenu kupelj u pećnici možete postići slične rezultate, a često trošite manje energije. Staklenke također ne moraju uvijek biti potopljene, jer toplina pećnice u kombinaciji s parom iz vode može stvoriti snažno brtvljenje u kraćem vremenu. Ipak, praksa je naširoko kritizirana kao daleko manje precizna od standardne metode vodene kupelji, a domaćim proizvođačima konzervi se savjetuje da pažljivo odvagaju rizike u odnosu na uočenu pogodnost kada biraju jednu metodu u odnosu na drugu.