Mapa puta za mir je energičan, optimističan plan za postizanje mira između Izraela i palestinskog naroda. Osmislila ga je međunarodna “četverka” supersila: Sjedinjene Države, Rusija, Europska unija (EU) i Ujedinjeni narodi (UN). Najraniju verziju Mape puta za mir prvi je iznio predsjednik George W. Bush 2002. godine, kada je predložio neovisnu, demokratsku palestinsku državu koja je mirno koegzistirala s Izraelom. Plan je predložen u nadi da će se osigurati dom za palestinske izbjeglice, donijeti demokracija i, naravno, stabilnost na Bliskom istoku.
Kada se kvartet službeno sastao kako bi izložio Mapu puta za mir, to su učinili u tri glavne faze, pri čemu se svaka faza temeljila na učinku i napretku ostvarenom u prethodnoj. U početku su postojali neki osnovni zahtjevi koji su morali biti ispunjeni prije nego što se može pokrenuti Plan puta. Jedna je bila da Palestinske vlasti moraju provesti reforme prema demokratskom sustavu vlasti, i što je najvažnije, izbjegavati terorizam i nasilje kao sredstvo manipulacije i odmazde. Osim toga, Izrael je morao prihvatiti i podržati Palestinu kao državu i napustiti naselja u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali.
Tri su fraze kako slijedi:
Prva faza: (planirani datum završetka: svibanj 2003.)
Kraj nasilja Palestinaca ili onih koji su povezani s oslobodilačkim pokretom.
Palestinci moraju održati demokratske izbore.
Izrael bi se trebao povući iz Pojasa Gaze i naselja na Zapadnoj obali.
Druga faza: (planirani datum završetka: lipanj-prosinac 2003.) U ovoj fazi održat će se međunarodna konferencija za početak obnove Palestine raspravom o njenom gospodarstvu, uspostavljanju izraelsko-arapskih veza, postavljanju granica i obnovi infrastrukture.
Treća faza: (planirani datum završetka: 2004./2005.) U ovoj fazi, druga međunarodna konferencija će finalizirati granice, odlučiti tko će “dobiti” Jeruzalem, a dogovorit će se kako postupati s palestinskim izbjeglicama.
Putokaz za mir bio je široko prihvaćen i na Zapadu i na Bliskom istoku, a počeo je energično s ustupcima s obje strane. Dana 19. ožujka 2003. čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Yasser Arafat imenovao je prvog palestinskog premijera Mahmouda Abbasa. Ovo je bio veliki korak, jer je većina zapadnih vlada vjerovala da je Arafat bio glavna prepreka miru. Izrael je zauzvrat oslobodio nekoliko palestinskih političkih zatvorenika. Nažalost, duh suradnje neće dugo potrajati – nasilje se nastavilo sve dok 29. lipnja 2003. nije proglašen prekid vatre.
Do 1. srpnja 2003. Karta puta za mir ponovno je bila “uključena” kada su izraelski premijer Ariel Sharon i Abbas zajedno progovorili u podršci Mapi puta. Izrael se povukao iz Betlehema, a SAD je obećao dati 30 milijuna američkih dolara (USD) za pomoć Palestini u obnovi.
Nakon Arafatove smrti 2004., zapadni čelnici su se nadali da će mir krenuti naprijed, neopterećen starim neprijateljstvima i odanosti. U veljači 2005. održan je summit s Palestincima, Egiptom i Jordanom, gdje su ponovili svoju potporu Mapi puta. Sharonov zamah prekinut je kada ga je u siječnju 2006. onesposobio ozbiljan moždani udar. Umjesto njega, Ehud Olmert se obvezao da će nastaviti svoju viziju i nastaviti rad na postizanju ciljeva Mape puta.
Na veliku opstrukciju naišla je 2006. kada je Hamas (islamski pokret otpora) osvojio većinu mjesta u palestinskom parlamentu. Budući da su Sjedinjene Države i Izrael izjavili da neće imati posla s Hamasom zbog obećanja da će uništiti Izrael, čini se da je Mapa puta za mir zastala. Neprijateljstva su se nastavila do 2006. između izraelskih snaga i Hezbollaha u Libanonu, kao i snaga Hamasa u Pojasu Gaze. Od 2007. nije dovršena niti prva faza Mape puta za mir.