Predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama su neizravni izbori, što znači da građani zemlje zapravo ne odlučuju tko će postati predsjednik. Umjesto toga, glasaju za predstavnike političkih stranaka poznatih kao birači koji koštaju glasova u njihovo ime. Cijeli je proces prilično bizantski i može biti zbunjujući za ljude koji nisu upoznati sa složenošću Izbornog kolegija.
Sustav Electoral Collegea koji se koristio u Sjedinjenim Državama za predsjedničke izbore uspostavljen je kao kompromis kada su se tvorci ustava prvi put okupili kako bi uspostavili novu naciju. Mnogi ljudi nisu željeli prepustiti izbor predsjednika na glasanje naroda, te su radije vidjeli predsjednika kojeg bira Kongres. Drugi su smatrali da bi to bilo nedemokratski te su se zalagali za glasovanje naroda. Rezultat je bio kompromis: građani glasaju za stranačke birače, koji pak glasaju za određene kandidate.
Svaka država ima onoliko elektora za predsjedničke izbore koliko ima senatora i predstavnika u Kongresu. Trenutačni broj elektora iznosi 538: 535 za različite države, a tri za Washington, DC. Države odlučuju kako će se birati birači, pri čemu svaka stranka ima svoje birače. Birači se mogu raspodijeliti po okrugu ili na druge načine, a oni se imenuju prije izbora, tako da kada se prebroje glasovi naroda, svaka stranka ima listu birača spremnih da je predstavljaju. Da bi bio birač, netko općenito mora biti aktivan i uključen član političke stranke koju on ili ona predstavlja.
Kad ljudi izađu na izbore za predsjedničke izbore, na njihovim listićima mogu biti navedeni kandidati po imenu i strankama, ali oni zapravo glasuju za birače. Kada netko, na primjer, glasa za republikanskog kandidata za predsjednika, on ili ona daje glas za republikanskog elektora. Kad se birališta zatvore, glasovi se zbrajaju. Većina država ima sustav pobjednika koji uzima sve, u kojem pobjednik glasova u državi uzima sve birače. Dvije države, Maine i Nebraska, daju dva elektora pobjedniku glasova, a ostatak dijele po okrugu, što znači da stranački birači mogu potencijalno podijeliti državu. To se dogodilo 2008., kada je demokratski kandidat za predsjednika osvojio jedan elektorski glas u Nebraski, dok je republikanski kandidat osvojio ostala četiri elektorska glasa države.
Prvog ponedjeljka nakon druge srijede u mjesecu prosincu, birači koji predstavljaju pobjedničku političku stranku okupljaju se kako bi dali svoje glasove u glavnim gradovima svojih država. U većini slučajeva, birači se obavezuju da će glasovati za svoje stranačke kandidate, iako mogu izabrati da glasaju za druge kandidate. Netko tko da glas za protivničku stranku poznat je kao nevjerni birači, au nekim regijama nevjerni birači suočavaju se sa zakonskim kaznama. Birači popunjavaju dva glasačka listića: jedan s imenom predsjednika, a drugi s imenom potpredsjednika. Ovi se glasački listići prebrojavaju i ovjeravaju, a zatim šalju u Kongres, gdje ih u siječnju otvara sjedeći potpredsjednik i prebrojavaju kako bi se proglasio pobjednik izbora.
Da bi pobijedio, predsjednički kandidat mora osvojiti najmanje 270 elektorskih glasova. Ako kandidat ne dobije većinu glasova, Kongres bira predsjednika, prema uvjetima iz 12 amandmana. Proces utvrđivanja ishoda predsjedničkih izbora u Americi kritiziran je kao pretjerano složen i potencijalno problematičan, jer je moguće izgubiti glasove naroda, a ipak dobiti dovoljno elektorskih glasova za pobjedu.
Jedna zanimljiva napomena o biračima: prema klauzuli o stanovanju, kada glasaju za predsjednika i potpredsjednika, samo jedan od kandidata može doći iz matične države birača. Ako oba kandidata dolaze iz New Yorka, na primjer, njujorški birači mogu po zakonu glasati samo za jednoga. To je jedan od razloga zašto predsjednički kandidati biraju kandidate iz drugih država.