Quebec Act iz 1774. promatra se iz više različitih perspektiva. Američkim kolonistima koji su počeli žudjeti za revolucijom, ovaj Zakon potpada pod nadležnost brojnih zakona koje je donijela Engleska, a koji su nazvani Nepodnošljivim zakonima i koji su u konačnici doveli do nekih od prvih revolucionarnih gesta kolonista. U Engleskoj i dijelovima Kanade na tadašnji zakon gledano je s većom naklonošću, budući da je obnovio neke nejednakosti nastale Pariškim ugovorom iz 1763., a koje su rezultat britansko-francuskog sedmogodišnjeg rata.
Prema Ugovoru, francuski kolonisti koji su željeli ostati u Kanadi (koju Britanci sada nazivaju Quebec), morali su se zakleti na vjernost britanskoj kruni, a da bi služili u bilo kojem političkom svojstvu, morali su se odreći katolicizma. To je jako zabrinulo mnoge francuske koloniste koji su bili pretežno katolici, što je dovelo do neravnoteže u moći na većini državnih pozicija. Engleska je jasno prepoznala opasnost zadržavanja ovog položaja jer su kolonisti zahtijevali veća prava, a postojao je neposredan strah da će se bivši francuski građani u Quebecu pridružiti revolucionarnim naporima bez više prava.
Tako je 1774. Zakon o Quebecu promijenio neke aspekte načina na koji će Quebec upravljati, i što je najvažnije, uklonio je zahtjev da se državni dužnosnici moraju odreći katoličanstva. Još jedna odredba ovog zakona doista je naljutila neke od članova izvornih 13 kolonija, budući da je utrostručila područje Quebeca, tako da je sada uključivala veći dio doline rijeke Ohio, područje koje su kolonisti smatrali svojim pravom. Quebec je sada uključivao ono što će kasnije biti dijelovi država Ohio, Michigan, Illinois, Indiana, Minnesota i Wisconsin.
Ostali aspekti Quebečkog zakona bili su jednako “nepodnošljivi” onima koji su tražili reprezentativniju vladu. Vlada je bila imenovana i Zakon nije sadržavao odredbe za osnivanje izabrane skupine zastupnika. Također je obnovio način na koji je zemlja bila raspoređena pod francuskom vlašću. Ponajprije, ove odredbe najviše su se svidjele bogatijim članovima kanadskog društva, ali i brojnim građanima Quebeca (kasnije Kanade) koji bi se vjerojatno pridružili naporima američke revolucije i bez donošenja Zakona. S druge strane, način na koji će se vladati Quebecom uplašio je američke koloniste jer se činilo da je to korak unatrag u vlasti bez predstavništva, a mnogi su vjerovali da će postati model za vladavinu u svim kolonijama.
Zakon iz Quebeca može se nazvati kratkotrajnim, a Britanija ga je u konačnici 1791. zamijenila Ustavnim ili Kanadskim zakonom. Do tada je područje koje se smatralo Kanadom smanjeno zbog američkog uspjeha u ratu za nezavisnost. Velik dio teritorija koje se prije smatralo dijelom Quebeca sada je dio SAD-a. Bilo je zanimljivih dugoročnih učinaka Zakona u SAD-u.
Na primjer, u dolini rijeke Ohio i dijelovima država koje su se prije smatrale dijelom Quebeca, postojala je snažna katolička prisutnost, koja se nastavlja do danas. Bilo je potrebno da SAD unesu odredbe u svoj ustav koje ne bi diskriminirale na temelju vjere, baš kao što je pokušao učiniti Quebec Act. Nediskriminacija katolika još uvijek je bila relativno nov koncept u Sjevernoj Americi, ali područja zemlje u kojima su katolici mogli mirno živjeti svakako su bila privlačna katoličkim doseljenicima.