Neobvezujuća odluka je izjava koju donosi upravno tijelo i koja se ne može pretvoriti u zakon. To je potvrda aktualnog stava grane vlasti o pojedinom pitanju. Neobvezujuće rezolucije često su izvor ozbiljnih kontroverzi, osobito na višim razinama vlasti; dok ih neki vide kao važne izjave podrške ili dodirnu točku za prosuđivanje stajališta dužnosnika o važnim pitanjima, drugi ih smatraju ogromnim gubljenjem vremena koje bi trebalo potrošiti na donošenje zakona, a ne na raspravu o pravno beskorisnim izjavama.
U Sjedinjenim Državama glasovanje o neobvezujućim rezolucijama postalo je standardni oblik rasprave u Kongresu Sjedinjenih Država. Zagovornici rezolucija sugeriraju da rasprava omogućuje državama da vide stav njihovih predstavnika po pitanjima kao što su ratovi, zdravstvena skrb ili podrška određenom pitanju. Uvid u mjesto političkog predstavnika tijekom rasprave omogućit će biračima uvid u njihove moralne i političke perspektive, jer je vjerojatnije da će zastupnici iskreno govoriti o svom stavu kada rezultat neće dovesti do promjene zakona. Neki stručnjaci tvrde da političari imaju pravo raspravljati o tim pitanjima koliko i privatni građani, a Kongres im daje mikrofon da iznesu specifične zabrinutosti ili razmišljanja o ozbiljnim pitanjima s kojima se suočava nacija i svijet.
Oni koji su protiv neobvezujućih pokreta za rješavanje problema sugeriraju da članovi Kongresa imaju jednaku slobodu kao i bilo tko drugi da se uključe u političku debatu u svojim domovima ili u lokalnom baru, ali svoje vrijeme na poslu treba potrošiti na donošenje zakona, a ne na raspravljanje ili glasanje o pitanjima to neće utjecati na politiku. Za mnoge su neobvezujuće rezolucije frustrirajući rasipnici vremena koji sprječavaju donošenje stvarnog zakona u korist nejasnih izjava koje ne pomažu tom pitanju. Neki ih smatraju gubljenjem dragocjenog vremena koje bi se moglo potrošiti na donošenje zakona.
Često se neobvezujuća rezolucija koristi kao način da se osigura da se mišljenje manjine čuje. Ako prijedlog ili zakon ne mogu dobiti dovoljnu podršku u zakonodavnom tijelu za usvajanje, neobvezujuća rezolucija može barem pokazati da je bilo onih koji su za taj koncept. Također se može koristiti kao podrška konceptima u kojima je zakon nepotreban; 1998. godine američki Senat odlučio je podržati demokratski pokret na Tajvanu. Iako to nije imalo pravne posljedice i nije bilo povezano s američkim zakonima, to je potvrdilo vladinu predanost pristašama demokratskog Tajvana. Je li ova rezolucija bila ohrabrujuća ili razočaravajuće prazno obećanje, pitanje je neke rasprave.
Neki stručnjaci smatraju da je najbolje razmišljati o neobvezujućoj rezoluciji kao o katalogu mišljenja, slično kao neformalna anketa. Međutim, za razliku od ankete, o ovim se prijedlozima može raspravljati satima prije glasanja. Oni također mogu biti donekle korisni u testiranju voda za potencijalno buduće zakonodavstvo; premda način na koji zastupnik glasuje kada nema pravnih posljedica može biti znatno drugačiji od glasovanja kada će uslijed toga nastupiti novi zakon.