Pravila angažiranja (ROE) određuju kada, gdje i kako treba koristiti silu. Oni su vrijedni po tome što standardiziraju pravila ponašanja u ratnim situacijama. Ova standardizacija ne samo da pomaže vojsci da djeluje učinkovitije, već također omogućuje nevojnim državnim dužnosnicima da koordiniraju politiku i strateško planiranje, budući da su pravila formulirana na temelju niza realističnih scenarija.
Nekoliko je ključnih pitanja na kojima se temelje vojna pravila djelovanja. Primarni su okolnosti u kojima bi se sila trebala koristiti. Drugi problemi su protiv koga treba demonstrirati vojnu silu i koliki je opseg sile.
Osim toga, postoje dvije vrste pogrešaka koje se mogu pojaviti s pravilima. Prvi, poznat kao Tip I, javlja se kada je količina sile koja se može pokazati ograničena do te mjere da sprječava postizanje ciljeva. Prekomjerna sila poznata je kao greška tipa II.
Primjer pogreške tipa I je kriza s kojom se suočila Misija pomoći Ujedinjenih naroda u Ruandi (UNAMIR). Prisutan u Ruandi od 1993. do 1996. i koji se sastoji uglavnom od belgijskih vojnika, UNAMIR je namjeravao provesti Aruški sporazum kako bi stabilizirao mir između dviju etničkih skupina u Ruandi, Hutua i Tutsija. Međutim, na početku građanskog rata među skupinama, trupe UNAMIR-a, zbog ograničenja unutar povelje UN-a u vezi s pravilima angažmana i miroljubivom svrhom misije, morale su predati svoje oružje pobunjeničkim snagama dok su bile opkoljene vatrom više od dva dana. Umjesto da obnove mir, Ujedinjeni narodi nisu mogli spriječiti genocid u Ruandi jer su se suočili s nedostatkom vojnika. Belgija je povukla svoje trupe kako bi izbjegla daljnju međunarodnu neugodu.
Pogreška tipa II očita je u ratu u Iraku koji je započeo u ožujku 2003. Kako su se američki vojnici nastavili boriti protiv pobunjenika, čak i nakon svrgavanja režima Sadama Husseina, pravila su postajala sve nejasnija. One koje koriste pobunjenici imaju jednu svrhu: sprječavanje osjećaja sigurnosti koji bi mogao proizaći iz novoformirane iračke vlade. Kao rezultat toga, koristili su se taktikama poput pucanja na nenaoružane civile, uključujući djecu, i samoubilačke bombaške napade.