Očajna i osiromašena vremena pogađaju sve, ali nikoga toliko kao najmlađe članove društva koji se ne mogu brinuti sami za sebe. Često se u vrijeme krize osnivaju dobrotvorne udruge i organizacije posvećene promicanju promjena. Sredinom 19. stoljeća imigracija je bila na vrhuncu svih vremena, a istočni lučki gradovi u Sjedinjenim Državama postali su gušći nego ikad, što je dovelo do nedostatka posla i financijske nestabilnosti za mnoge obitelji. Godine 1854. započelo je masovno preseljenje napuštene, beskućničke i osiromašene mladeži pod vodstvom Društva za pomoć djeci, koje se nadalo da će djeci pronaći bolje domove.
Društvo za pomoć djeci osnovao je 1853. ministar po imenu Charles Loring Brace. Rodom iz Connecticuta, Brace je radio u siromašnijim područjima New Yorka kada je primijetio lošu kvalitetu života djece koja su bila siročad, potomci osiromašenih imigranata ili koja su inače živjela na ulici. Njegovo je rješenje bilo da gradsku djecu u potrebi smjesti u seoske obitelji, koje bi ih potom odgajale kao svoje u zamjenu za pomoć na farmama i obiteljskim poduzećima. Osim Društva za pomoć djeci, sirotište utemeljeno na vjeri, New York Foundling Hospital, radilo je na pronalaženju boljih domova za djecu izvan grada.
Poželjna metoda za prijevoz ove djece bez roditelja bila je novoizgrađeni željeznički sustav. Željeznice su bile najjeftiniji i najučinkovitiji način za prijevoz djece do njihovih budućih obitelji diljem Sjedinjenih Država. Zbog toga je pokret nazvan “vlakom siročadi”, što je nešto pogrešno jer mnoga djeca nisu bila siročad. Djeca bi se vozila vlakovima u pratnji agenta čiji je posao bio da se brine za njihovu dobrobit i smjesti ih u pristojne domove. Vlak siročad bi se zaustavljao po rasporedu, a djecu bi izvodile iz vlaka i pregledavale bi njihove buduće obitelji.
Bilo je nemoguće reći jesu li djeca iz vlaka siročadi doista tretirana prema uvjetima ugovora koji je bio potreban za posvojenje. To je posebno vrijedilo jer su djeca često bila smještena jako daleko od sponzorske organizacije. Iako su mnoga djeca iz vlakova bez roditelja dobila prekrasne domove, slučajevi zanemarivanja i zlostavljanja i dalje su bili prisutni, što je rezultiralo bježanjem mnogih djece iz vlakova bez roditelja.
Tijekom godina djelovanja između 1854. i 1929. godine, gotovo 200,000 djece premješteno je širom zemlje i posvojeno iz vlakova siročadi. Nekoliko istaknutih javnih osoba bila su djeca bez roditelja, uključujući bivšeg guvernera Aljaske Johna Greena Bradyja i bivšeg guvernera Sjeverne Dakote Andrewa H. Burkea. Henry McCarty, koji se ponekad zvao William Bonney, a popularnije je poznat kao Billy the Kid, također je bio dijete uključeno u program vlakova za siročad. Danas se program vlakova siročadi uvelike smatra djedom modernog sustava udomiteljstva u Sjedinjenim Državama.