Korporatokracija je sustav vlasti u kojem korporacija, grupa korporacija ili entiteti kojima upravljaju korporacije kontroliraju smjer i upravljanje zemljom, bilo izravno ili neizravno. Iako službeno ne postoje prave korporatokracije u svijetu, mnogi ljudi često kritiziraju vlade da su de facto korporatokracije koje su pod velikim utjecajem korporacija. Međutim, vjerojatno bi bilo teško dokazati da je vlada zapravo korporatokracija, pa se o ovom konceptu uglavnom raspravlja u krugovima kritičara, političkih analitičara i teoretičara zavjere.
Mnoge vlade na mjestima gdje se ekonomski sustavi temelje na slobodnom poduzetništvu optužene su da su korporatokracije. Zapravo, mnoge korporacije doprinose značajnim količinama novca određenim političkim kandidatima i ciljevima. U glavama mnogih ljudi to stvara osjećaj duga koji je političar dužan vratiti u obliku političkih usluga.
Dodatak ovom načinu razmišljanja je činjenica da mnoge korporacije često daju novac konkurentskim političkim strankama i kandidatima. To se vidi kao te korporacije koje štite svoje oklade na ishod izbora i pokušavaju dobiti dobru stranu bilo kojeg kandidata koji bude izabran na dužnost. Neki ljudi vjeruju da je to jedno od obilježja korporatokracije.
Drugi ljudi vjeruju da se izraz “korporatokracija” ne smije koristiti, jer su korporacije prvenstveno konceptualni entiteti koji nemaju stvarnu moć. Zapravo, tvrde neki ljudi, ljudi koji stoje iza tih korporacija imaju moć i vrše svoj utjecaj. U tom smislu, korporatokracija nije ništa drugo nego demokracija u kojoj se ljudi bore za svoje najbolje interese.
Oni koji odbacuju ideju korporatokracije često tvrde da bi jedini način da je imaju bio da je vlada legalizirala kupnju glasa političara. Na takav način, korporacija bi, zapravo, imala izravan glas o glavnim političkim pitanjima. Sve prave demokracije, međutim, učinile su ilegalnom kupnju glasova.
Ljudi koji vjeruju da bi doista mogle postojati korporatokracije, tvrde da nitko ili skupina pojedinaca ne bi smjela imati toliki utjecaj na vladu. Nadalje, oni tvrde da odluke o tome za što se zalagati i koga podržati donosi relativno mali broj ljudi unutar korporacije, a ne svi njezini zaposlenici i dioničari. Stoga, iako bi tisuće ljudi mogle činiti korporaciju, samo nekoliko njih ima moć govoriti u ime korporacije i zastupati pitanja u ime korporacije.
Nadalje, mnogi ljudi vjeruju da nije potreban otvoren napor da se kupi glas političara. Davanje značajnog doprinosa kampanji određenog političara može se smatrati slanjem signala tom političaru da novac ima ako on ili ona glasa na način koji korporacija želi. S druge strane, novac bi se mogao donirati protivniku ako glasanje ne ide na ruku korporaciji. Na taj se način kupnja glasova može postići bez ikakvih zahtjeva, smatraju ljudi koji vjeruju da korporatokracije postoje.