Ženevska konvencija upućuje na nekoliko sporazuma koje je međunarodna zajednica dogovorila o pravednom postupanju prema ratnim zarobljenicima, civilima u ratom zahvaćenoj zemlji i postupanju s ozlijeđenim tijekom rata. Prva Ženevska međunarodna konferencija održana je 1863. godine i bila je odgovor na osnivanje Međunarodnog Crvenog križa. U početku je bio inspiriran pisanim radom Henrija Dunanta i njegovim humanitarnim naporima tijekom bitke kod Solferina u Italiji.
Vidjevši zastrašujući broj ranjenih tijekom i nakon bitke, Dunant je organizirao mnoge civile u gradu da pomognu vojnicima medicinski. Nadalje je odredio da se ranjenicima treba pružiti pomoć bez obzira na kojoj su se “strani” borili. Dunantov pisani opis njegovih napora u Solferinu potaknuo je formiranje Crvenog križa i jednog od prvih ugovora Ženevske konvencije.
Od tog prvog sastanka, dodatni sastanci rezultirali su četirima ugovorima koji čine Ženevsku konvenciju i tri protokola. Nisu sve zemlje potpisale ugovore Ženevske konvencije, a očito je da neke zemlje flagrantno krše ugovore u vrijeme rata. Neke zemlje potpisuju Ženevsku konvenciju uz rezerve ili izjave, ali većina zemalja potpisuje ugovore bez spora.
Načela Ženevske konvencije su sljedeća:
Ljudi koji sudjeluju u ratu minimalno su obvezni ponuditi medicinsku pomoć ozlijeđenim vojnicima bilo koje strane u ratu ili sukobu,
Ljudi koji su se predali ne smiju biti dodatno ozlijeđeni od strane druge strane i s njima se mora postupati ljudski.
Oni koji nisu aktivno uključeni u borbu ne mogu biti ubijeni, silovani, mučeni ili osakaćeni.
Svako izricanje kazne osobi optuženoj za zločin mora se izvršiti pred sudom.
Kad je moguće, treba zazvati primirje ili prekid vatre kako bi se prikupili mrtvi i ranjeni, osobito nakon bitke ili borbe.
Osoba s protivničke strane treba voditi evidenciju o smrti ozlijeđenog vojnika kako bi je proslijeđena u zemlju za koju se borila.
Ustanove za liječenje vojnika nikada ne bi smjele biti napadnute. Osnovni principi Ženevske konvencije također se protežu posebno na liječenje ranjenih vojnika na moru. Nadalje, bolnice moraju biti označene crvenim križem i na vidnom mjestu kako ne bi bile napadnute. Postoji više pojedinosti, ali prvenstveno ti ugovori postoje kako bi se prema zarobljenim ili ranjenim vojnicima moglo postupati humano i bez predrasuda.
Oni koji potpišu ugovore Ženevske konvencije i prekrše ih krivi su za ratne zločine i mogu im se suditi u skladu s tim. Takva se suđenja odvijaju na svjetskom sudu, poput onog Slobodanu Miloševiću. Ova su suđenja obično što je moguće javna kako bi se osigurala nepristranost u prosuđivanju. Osuđivanje za teške ratne zločine obično rezultira pogubljenjem.