Reformacija, ponekad poznata kao protestantska reformacija, bila je događaj koji je podijelio zapadno kršćanstvo iz 16. stoljeća, značajno promijenivši prirodu kršćanstva. Prije ovog događaja, kršćani na Zapadu gledali su na Papu kao na svog duhovnog vođu, slijedeći načela rimskog kršćanstva. Nakon toga, niz protestantskih crkava porastao je u suprotnosti s Rimom, dopuštajući kršćanima veći broj izbora koji se nastavljaju širiti do danas.
Iako se mnogi ljudi općenito slažu da je reformacija započela 1517., kada je Martin Luther pribio svojih poznatih 95 teza na vrata crkve, njezini korijeni sežu u 1300-te, kada su kršćani prvi put počeli biti zabrinuti zbog onoga što su smatrali velikim problemima s rimskim Crkva. Disidenata je bilo malo, ali su glasni, a Lutherov zapaljivi čin pokazao se katalizatorom koji je izazvao promjenu.
Taj je događaj prvenstveno bio potaknut temeljnim nesuglasicama oko prirode kršćanstva i uloge crkve. Protestanti su odbacivali autoritet Crkve kada je riječ o spasenju, gurajući osobnu ulogu u spasenju i ograničavajući ulogu crkve. Rimokatolici su, međutim, vjerovali u Crkvu kao vrhovni autoritet, s Papom kao njezinim vođom. Obje strane imale su pristup tiskari, što je pomoglo u napredovanju njihovih ideja daleko brže nego što je to bilo moguće prije.
Mnogi protestanti optužili su Rimsku crkvu da je duboko korumpirana, tvrdeći da je daleko odstupila od izvorne namjere kršćanstva. Kao dokaz tome ukazali su na raširenu korupciju, kao i na golemo bogatstvo koje je Crkva akumulirala. Početnici poput Martina Luthera, Johna Calvina, Ulricha Zwinglija, Johna Knoxa i drugih počeli su propovijedati vlastitu verziju kršćanstva, zalažući se za povratak prijašnjem kršćanskom vjerovanju i za veću jednostavnost, uz manje uplitanja Crkve u vjerski život.
Rimska crkva uzvratila je protureformacijom 1560. godine, jer je vidjela da pokret postaje sve popularniji među europskim kršćanima. Posljedica je bila desetljeća rata, vjerskih sukoba i kaosa u Europi dok su kršćani pokušavali zadržati svoje mjesto na jednoj ili drugoj strani. U konačnici, Vestfalski mir iz 1648. okončao je vjerske borbe i podržao prava kršćana na bogoslužje u miru, iako su mnoge protestantske sekte nastavile imati probleme.
Danas mnoge grane protestantske crkve cvjetaju diljem svijeta, kao i rimokatolička crkva. Vođe protestantskih i rimskih vjerskih organizacija često izražavaju međusobno poštovanje i divljenje, naglašavajući da dijele zajedničke ideale, ciljeve i uvjerenja, čak i ako se ne slažu oko točne prirode bogoslužja.