Postmodernu politiku je, po definiciji, teško definirati i objasniti na potpuno zadovoljavajući način. To je zato što je jedna od glavnih uobrazilja unutar postmodernizma da ne postoji univerzalna “istina” pa se niti jedna definicija ne može koristiti kao “istina”. Unutar ovog teškog političkog konstrukta, međutim, određene ideje mogu se smatrati simbolima postmoderne politike, kao što je nedostatak istine i određene strukture stvari. Ova vrsta političkog pogleda može biti prilično nihilističke prirode, smatrajući političku klimu neizlječivo korumpiranom, ili pozitivnija prihvaćanjem da se pozitivna promjena može dogoditi kroz individualno i grupno djelovanje.
Osnovna ideja postmoderne politike proširenje je temeljne postmoderne misli i filozofije u političku arenu. Postmodernizam obično opisuje pogled na svijet koji se smatra simptomatičnim za kasno 20. i rano 21. stoljeće, iako se također može smatrati produžetkom mnogih ideja predloženih tijekom prosvjetiteljstva 1600-ih. Glavne ideje uključuju koncept da se ne može utvrditi niti jedna “istina” ni o čemu, uključujući dobro i zlo, te da ideje treba dekonstruirati kako bi pronašle smisao.
U postmodernoj politici, te su se ideje proširile u politički diskurs i tako je ideja da je “istina” subjektivna postala glavna komponenta unutar političkog dijaloga. To se može vidjeti u frazama i jeziku koji političari često koriste, zbog čega je teško odrediti apsolutno značenje. Dvosmisleni jezik glavni je aspekt postmoderne politike i uspostavlja ideju da “istina” trenutka, ideje ili izjave leži u percepciji slušatelja, a ne u namjeri govornika. Političke argumente i komentare dekonstruiraju komentatori i kritičari u pokušaju da dođu do “istine” neke izjave ili da odrede verziju “istine” koja koristi njihovoj strani.
Međutim, ove ideje unutar postmoderne politike protežu se dalje od govora, a radnje u postmodernom svjetonazoru smatraju se jednako bez jasnog značenja ili “istine”. Država koja napada drugu zemlju nije sama po sebi “dobra” ili “zla”, prema postmodernim perspektivama, već je moralno dvosmislena. Za kritičare postmoderne politike, to se smatra jednim od krajnjih znakova propadanja i korupcije unutar moralnog i političkog svijeta. Kako akcije sve više poprimaju dvosmislene uzroke i opravdanja, oni koji se boje potencijala takve politike vide to kao pad u sve veći gubitak razuma.
Međutim, neki ljudi vide postmodernu politiku kao potencijalno koristan potez unutar društva. Ako ne postoji jedinstvena “istina” koju priznaju svi ljudi, onda je veća vjerojatnost da će ti ljudi dovesti u pitanje postupke svoje vlade. To je, tvrde neki, jedna od najvećih prednosti takvog političkog krajolika, jer su ljudi u stanju stvoriti svoj vlastiti oblik “istine” i birati akcije i politiku koji je podržavaju. Takva promjena političke stvarnosti zahtijeva veliki trud građana jedne zemlje, pa ovakav rezultat nije uvijek realan.