U širem smislu, računalna glazba je svaka glazba konstruirana, reproducirana ili izvedena uz pomoć računalne tehnologije. Točnije, pojam se obično odnosi na glazbu u stvarnom vremenu koju računalni softver generira na temelju unaprijed određenog skupa ograničenja. Rjeđe, izraz može značiti proučavanje tehnologija koje se koriste u glazbenoj kompoziciji.
Glazba u stvarnom vremenu koju stvaraju računala često se oslanja na tehnologije kao što su sinteza i digitalna obrada signala. Ove tehnologije, umotane u određene softverske programe ili povezane s njima, uređuju nizove pojedinačnih zvukova, trajanja nota i visine tona. Korisnik programa zatim izvršava jednostavnu naredbu poput klika na gumb “Play” tako da program može prevesti sekvencu u zvukove koji se lako distribuiraju kroz zvučnike. Obilježje ove vrste glazbe je da računalo u biti postaje glazbenik. To znači da je glazba laka za transport i, vrlo često, jeftinija za produciranje od korištenja svirača uživo ili pjevača.
Glavna prednost računalne glazbe u stvarnom vremenu je ta što su povezani programi sposobni proizvoditi zvukove koji općenito nisu mogući putem drugih izvora. To se često radi miješanjem i slojevima različitih audio zapisa. Na primjer, glazbenik bi mogao pomiješati zvuk rike lava sa zvukom motora automobila kako bi proizveo novi, jedinstveni zvuk. Zatim je mogao dodatno prilagoditi visinu i ugraditi zvuk u okvir glazbe. Činjenica da računalna glazba u stvarnom vremenu ima gotovo neograničene kombinacije zvukova koji se mogu generirati znači da ljudi imaju gotovo neograničenu kompozicijsku paletu s kojom mogu raditi. Kompozicija se može proširiti izvan onoga što su “obični” glazbenici tehnički sposobni svirati ili pjevati.
Računalna glazba ne mora se uvijek čuti. Najbolji primjer neslušne računalne glazbe je notna glazba proizvedena kroz programe kao što su Sibelius i Finale. Korisnici ovih vrsta programa unose informacije o visinama i njihovom trajanju putem QUERTY ili glazbenih klavijatura, koje računalni programi prevode u čitljive glazbene simbole. Glazbenici tada mogu spremiti unesene podatke ili ih ispisati za nastup sa stvarnim sviračima i pjevačima. Ponekad se neslušna računalna glazba povezuje sa slušnom računalnom glazbom, na primjer ako je program sposoban reproducirati unesene tonove koristeći midi ili knjižnice uzorkovanih zvukova.
Činjenica da su računala relativno nova tehnologija znači da se računalna glazba još uvijek razvija. U usporedbi s drugim glazbenim žanrovima, računalna glazba se smatra suvremenom, pa čak i avangardnom. To, međutim, ne znači da je neuobičajeno. Na primjer, mnogi filmski skladatelji uključuju računalnu glazbu u svoje zvučne zapise kada projekt ima manji budžet ili kada smatraju da scena zahtijeva “nezemaljske” zvukove kako bi stvorila upravo pravo raspoloženje. Neka sveučilišta također nude programe posebno dizajnirane za računalnu glazbu.
Ljudi koji proučavaju glazbu napravljenu pomoću računala su pod izazovom činjenice da se nove tehnologije redovito razvijaju. Programi ili tehnike često imaju vrlo kratak vijek trajanja. Osim toga, kreativnost potrebna u glazbi neprestano tjera glazbenike da razmišljaju o tome kako bi mogli povezati različite tehnologije za stvaranje novih efekata.