Ukiyo-e su japanski drvorezi i akvareli koji datiraju od 17. do 20. stoljeća. Mnogi ukiyo-e prikazuju krajolike, svakodnevne prizore iz gradskog života, stilizirane scene iz užitnih četvrti japanskih gradova te scene iz japanske povijesti i folklora. Ove osebujne otiske na drvetu mnogi ljubitelji umjetnosti smatraju prilično lijepima, a mogu se naći izloženi u brojnim galerijama i muzejima diljem svijeta. Također je moguće pronaći uvezane knjige sa zbirkama nekih od najboljih ukiyo-e, a mnoge od tih knjiga su umjetnička djela sama po sebi.
Na japanskom, ukiyo-e znači “slike plutajućeg svijeta”. Izraz “plutajući svijet” skovan je da opiše otočan, bezbrižan svijet japanskih gradova koji traže užitke tijekom razdoblja Edo, kada je razdoblje relativnog mira omogućilo procvat umjetnosti u Japanu. Kako su regije Japana postale visoko urbanizirane, pojavila se nova klasa obrtnika i umjetnika, što je omogućilo procvat ukiyo-ea.
Rani ukiyo-e rađeni su samo crnom tintom, a ponekad i ručno bojeni uz korištenje vodenih boja. S razvojem procesa tiska u boji, svijet ukiyo-ea se znatno proširio, a ovi otisci postali su dostupni ljudima u širokom rasponu klasa u Japanu. Trgovci su posebno mogli kupiti grafike za ukrašavanje svojih domova i poslova, a ukiyo-e se također koristio za ilustriranje knjiga i za promicanje raznih događaja i mjesta.
Neki značajni majstori umjetnosti uključuju Hiroshigea i Hokusaija, koji su dobro poznati po svojim često eteričnim, opsjedavajućim otiscima na drvetu. Uspostava sustava majstora i šegrta za tisak na drvetu pojavila se prilično rano u Japanu, s imenovanim majstorima koji su privlačili šegrte koji su željeli studirati s najboljim talentima u tom području. Neki su se obrtnici usredotočili na određene teme, poput svijeta gejša, kabuki glumaca i sumo hrvača ili bogatog krajolika Japana.
Neki ljudi također smatraju moderne japanske drvoreze i akvarele oblikom ukiyo-ea, posebno kada stilizirano prikazuju Japan iz stvarnog svijeta. Drugi smatraju da je proizvodnja ukiyo-ea bila ograničena na razdoblja Edo i Meiji u Japanu, te da bi trebalo usvojiti novi termin koji bi se odnosio na modernija djela, odražavajući ogroman pomak u japanskoj kulturi koji se dogodio u 20. stoljeću, kada Japan je postao mnogo otvoreniji prema Zapadu dok se borio sa svojim kulturnim i kolektivnim identitetom.