Permakultura je izraz koji se koristi za opisivanje namjernog sustava poljoprivrede i naseljavanja koji ima za cilj odražavati međusobne odnose i održivost prirodnih ekosustava. Permakultura se može vidjeti u suprotnosti s intenzivnom poljoprivredom, koja na kraju ostavlja zemljište neprikladnim za uzgoj, postupno smanjujući količinu zemljišta pogodnog za život ljudi. Permakultura je pokušaj najboljeg korištenja zemlje kako bi generacije u budućnosti mogle nastaviti koristiti zemlju na produktivan način, omogućujući osobni život.
Permakulturu su kao pojam skovali 1970-ih David Holmren i Bill Mollison, dvojica Australaca posvećenih održivom korištenju zemlje. Nastavili su širiti svoje teorije i pomagati u izgradnji šireg permakulturnog pokreta, izdavajući knjige i vodeći radionice kako bi pomogli u propagiranju svojih ideala i tehnika. Iako su prvi upotrijebili tu riječ, ideali permakulture u modernom smislu postoje barem od početka 20. stoljeća, a prakse koje čine jezgru permakulture datiraju tisućama godina unatrag.
U svom najosnovnijem smislu, permakultura je samo oblik poljoprivrede koji se može prakticirati zauvijek. Tehnike industrijske poljoprivrede smatraju se inherentno ograničenima, s eventualnim zidom pored kojeg se komad zemlje više ne može koristiti. Usjevi visoke gustoće i korištenje pojedinačnih usjeva na velikim površinama oduzimaju potrebne hranjive tvari kako generacije prolaze, ostavljajući na kraju zemlju neplodnom. Istodobno, umjetna gnojiva mogu s vremenom nakupiti soli, čineći tlo negostoljubivim za biljke.
Permakultura nastoji sagledati komad zemlje na holistički način, integrirajući svaku životinju i biljku koja na njemu živi, te kombinirajući to s društvenim strukturama dizajniranim da potaknu i dugotrajnu poljoprivredu. Svaki element ciklusa ishrane raščlanjen je na ono što zahtijeva i čemu doprinosi, a zatim se svaki element sastavlja kako bi tvorio dinamičku samoodrživu cjelinu. Ako se pronađe slabost u sustavu, što bi na kraju moglo dovesti do sloma sustava, tada se nešto dodaje ili uklanja kako bi se ta slabost popravila i omogućio potpuniji održivi ekosustav.
Istodobno, permakultura nadilazi jednostavnost mehaničkog skupa principa za poticanje trajne poljoprivrede, te na sebe gleda i kao na etičku strukturu za izgradnju trajne kulture. Središnje za ideju permakulture su ideje da je briga za zemlju etička nužnost, da se resursi prikupljeni sa zemlje trebaju ravnopravno podijeliti među svim ljudima i stvorenjima, te da zajednice ljudi trebaju pomagati jedni drugima u potpunosti.
Kako se industrijski prehrambeni sustavi počinju činiti ugroženima od bezbroj čimbenika, od štetnika koji napadaju monokulturne usjeve do povećanja cijena i sve manje zaliha fosilnih goriva potrebnih za stvaranje industrijske hrane i njezin transport, permakultura dobiva sve veću podršku. Zajednice traže permakulturu kao način da osiguraju ne samo da će zemlja na kojoj se nalaze ostati zdrava iu budućnosti, već i da će njihova opskrba hranom biti održiva čak i kroz potencijalne globalne krize.