U glazbi, zborska simfonija je proširena skladba napisana za zbor i orkestar. Mogu se koristiti i solo pjevači. Pjevačevi glasovi mogu igrati jednako važnu ulogu kao i instrumenti u nekim ili svim stavcima simfonije. Te su simfonije često dramske ili narativne prirode, često preuzimajući tekst koji pjevači koriste iz drame, poezije ili druge književnosti. Razlikuju se od ostalih oblika glazbe u kojima su vokalisti istaknuti, poput opera i oratorija, po tome što je njihova struktura poput konvencionalne simfonije, a cjelokupno djelo je podijeljeno na stavke.
Prvi veliki primjer zborske simfonijske glazbe je zborsko finale četvrtog stavka Devete simfonije Ludwiga van Beethovena, koji koristi riječi iz pjesme Friedricha Schillera “Oda radosti”. Ovaj dio čini samo mali dio cjelokupnog djela, ali će poslužiti kao inspiracija kasnijim skladateljima. Prva poznata osoba koja je upotrijebila izraz “zborska simfonija” bio je francuski skladatelj Hector Berlioz, koji ga je upotrijebio za opis svoje kompozicije “Roméo et Juliette” 1858. Drugi važni skladatelji zborskih simfonija su Felix Mendelssohn i Franz Liszt u 19. stoljeću i Sergej Rahmanjinov, Gustav Mahler i Ralph Vaughan Williams u 20.
U nekim se slučajevima zborska simfonija sklada s već određenim tekstom, često koristeći emocije izazvane glazbom za dopunu riječi, dok se u drugim slučajevima glazba prvo napiše, a tekst dodaje kasnije. Mnoga književna djela korištena su kao tekstovi za zborske simfonije. Primjeri uključuju pjesme Walta Whitmana u “A Sea Symphony” Ralpha Vaughana Williamsa, “The Bells” Edgara Allana Poea u istoimenoj simfoniji Sergeja Rahmanjinova i Knjigu psalama iz Biblije u “Symphony of Psalms” Igora Stravinskog.
Zborske simfonije koje svoj tekst preuzimaju iz vanjskog izvora ne moraju nužno točno oponašati oblik originala. Ovisno o tome što je potrebno da se uklopi u glazbu ili određene teme i ideje koje skladatelj želi naglasiti, dijelovi izvornog teksta mogu se pjevati izvan izvornog reda, ponavljati, izostavljati ili dodavati. Neke zborske simfonije, poput “Sinfonia Antartica” Ralpha Vaughanana Williamsa, uopće se ne temelje ni na kakvom tekstu i koriste zborsku glazbu bez riječi za izazivanje određenih emocija ili određene atmosfere.