Srednjovjekovni instrumenti povijesni su uređaji korišteni za proizvodnju glazbe između antičkih vremena i renesanse. Većina srednjovjekovnih glazbala ima potomke među modernim instrumentima. Mogu se podijeliti, više ili manje, na kategorije puhača, trzalica, gudala, klavijatura i udaraljki.
Tijekom srednjovjekovnog doba instrumenti su birani na temelju mjesta na kojem se pjesma trebala svirati, a ne same pjesme. Srednjovjekovni instrumenti obično su se smatrali ili svjetovnim ili religioznim po prirodi i rijetko su korišteni u obje svrhe. Posebno je rijetko bilo vidjeti svjetovne instrumente koji se koriste u vjerskom okruženju. Općenito, instrumenti korišteni za sviranje svjetovne glazbe bili su jeftiniji od svojih religioznih kolega. Svjetovni glazbenici općenito su koristili bilo koji instrument koji im je bio dostupan s obzirom na njihov prihod i mjesto stanovanja.
Budući da je većina srednjovjekovnih instrumenata, čak i puhača, bila izrađena od drva, vrlo malo ih je preživjelo do modernog doba. One koje još uvijek postoje obično su krhke, strukturno neispravne i rijetko ih je moguće igrati. Suvremeno znanje o srednjovjekovnim instrumentima uvelike potječe iz preživjelih srednjovjekovnih slika i teksta.
Glazbene instrumente naširoko su koristile stare grčke, minojske i egipatske civilizacije. Mnogi instrumenti izrađeni tijekom tih razdoblja prerađeni su tijekom srednjovjekovnog razdoblja. Na primjer, stari Grci konstruirali su orgulje na vodeni pogon, poznate kao hydraulis, za zabavu. Orgulje temeljene na ovom dizajnu korištene su tijekom srednjovjekovnog razdoblja, ali je njihova upotreba stalno opadala u vjerskim okruženjima zbog njihovih poganskih asocijacija.
Srednjovjekovni puhački instrumenti sastojali su se od gramofona, crumhorna, pan flauta i shawma. Crumhorns su bili zakrivljeni i proizvodili su nazalno šištanje, dok je shawm, predak oboe, bio vjerojatno najutjecajniji instrument s trskom u srednjovjekovnom razdoblju. Klavijature su imale oblik čembala ili prijenosnih orgulja. Mjehom prijenosnih orgulja upravljao je igrač ili druga osoba. Čembalo je postalo istaknuto oko 1500. godine.
Gudački instrumenti bili su u izobilju u srednjovjekovnom razdoblju te su se ili trzali ili svirali gudalom. Trpačka srednjovjekovna glazbala uključivali su lutnju i harfu kao i psaltir, koji je u Europu donesen nakon križarskih ratova. Počeci lutnje datiraju još iz 711. godine nove ere, a njezina je popularnost vjerojatno bila zahvaljujući jednostavnosti korištenja, prenosivosti i relativno jeftinoj konstrukciji. Gudačke žice sastojale su se od vielle, viole, rebeca i hurdy-gurdyja. Vielle i viola su preci moderne violine, odnosno viole.