Čelični bubnjevi samo su jedna opcija koju bubnjari imaju pri odabiru bubnjeva za korištenje. Iako ovi bubanj imaju kvalitete koje nadmašuju one koje se nalaze u drugim metalnim ili drvenim bubnjevima, mogu proizvesti zvuk koji nije prikladan za svaku izvedbu. Općenito, čelični bubanj bolje projicira, ali ga je teže spojiti.
Čelični bubanj obično ima tanju školjku od drvene. S manjom masom, bubanj može vrlo slobodno vibrirati kada bubnjar izvodi, što kao rezultat čini odziv bubnja često vrlo dobrim.
Osim toga, površina školjke drvenog bubnja je prirodno porozna, sa sitnim nasadima i jamama u zrnu drveta. Kada bubnjar svira, to znači da je zvuk difuzniji. Za usporedbu, školjka čeličnog bubnja je vrlo glatka, što omogućuje da se zvuk odbija od površine školjke uz manje prigušivanja.
Nedostatak mase u usporedbi s drvenim bubnjem, u kombinaciji s glatkoćom čelika, prevodi se u vrlo rezonantan, svijetao instrument s prilično dugim raspadom. Upravo su to kvalitete željene u određenim stilovima glazbe, poput rocka. Oni čine čelični mali bubanj prikladnim za situacije u kojima bubnjar također treba više projekcije.
Svi bubnjevi — i zapravo većina instrumenata — lagano se šire i skupljaju kao odgovor na promjene temperature u okolišu. Kod drvenog bubnja, ako je u okolišu prisutno premalo ili previše vlage, promjene temperature mogu uzrokovati probleme kao što su savijanje i pucanje. U najboljem slučaju to neznatno mijenja ton bubnja, au najgorem čini bubanj nestabilnim i stoga neupotrebljivim. Čelični bubanj nema ovaj problem, a budući da je većina čeličnih bubnjeva od nehrđajućeg čelika, otporni su na hrđu.
S druge strane, čelični bubanj može zvučati vrlo zajedljivo, što otežava miješanje bubnjaru. U situacijama kada bend ili drugi ansambl želi utišati glasnoću i dobiti mekan zvuk, čelični bubanj može stršiti biti nadmoćan.
Još jedan problem sa čeličnim bubnjem je taj što može proizvesti mnogo prizvuka, što uzrokuje ono što je poznato kao “krvarenje”. Krvarenje znači da audio oprema namijenjena drugim instrumentima preuzima frekvencije koje proizvodi bubanj. Ovo je glavni problem u studijskom snimanju, jer krvarenje čini miksanje pjesama izazovom. Mnogi bubnjari smatraju da moraju zamijeniti svoje čelične bubnjeve drvenim kako bi dobili mekši zvuk i spriječili učinak krvarenja.