Postoje zapravo tri Kleopatrine igle, iako njihove zemlje domaćini to ponekad zaborave u literaturi koju objavljuju o ovim zanimljivim i poznatim obeliscima. Jedna Kleopatrina igla nalazi se u Londonu, druga u njujorškom Central Parku, a druga u Parizu. Igle dijele vrlo zanimljivu i dugu kolektivnu povijest i vrlo su popularna odredišta za turiste.
Naziv “Kleopatrina igla” pomalo je pogrešan, jer ovi hijeroglifima prekriveni spomenici zapravo nemaju nikakve veze s Kleopatrom. Izgrađeni su oko 1450. godine prije Krista po nalogu Tutmozisa III, koristeći crveni granit vađen iz regije Aswan. Kada su gotove, Igle su bile visoke oko 68 stopa (21 metar), a bile su teške 180 tona. Prvo su podignuti u Heliopolisu, a kasnije su ih Rimljani premjestili u Aleksandriju, gdje su se kasnije srušili i zatrpali pijeskom.
Godine 1819., egipatski vicekralj poklonio je britanskoj naciji jedan od obeliska. Britanska vlada, međutim, odbila se nositi s gnjavažom oko njegovog transporta, a tek 1870-ih jedan je privatni građanin istupio s planom da Kleopatrinu iglu donese u London. Igla je bila umotana u veliki šuplji kontejner dizajniran za vuču, a usput se zamalo izgubila, ali je uspjela, a 1878. Kleopatrina igla je postavljena u Londonu, zajedno s nekim lažnim sfingama.
Godine 1833. predstavljen je još jedan obelisk, ovaj put gradu Parizu, gdje je postavljen na Place de la Concorde. Prijevoz obeliska pokazao se golem izazovom, a na mjestu postavljanja obeliska izloženi su brojni zanimljivi dijagrami postupka. Francuzi su također izradili novu kapu za svoju Kleopatrinu iglu, jer je originalna kapa oštećena oko šestog stoljeća prije Krista.
Njujorška Kleopatrina igla nalazi se na prostranom području Central Parka. Postavljen je 1881., dat Sjedinjenim Državama nakon uspjeha Sueskog kanala, u nadi da će uspostaviti pozitivne trgovinske odnose između Sjedinjenih Država i Egipta. Kleopatrinu iglu možete pronaći u New Yorku točno nasuprot Metropolitan Museum of Art, koji također ima izložene brojne fine egipatske artefakte.
Tehničke poteškoće u transportu ovih nevjerojatno velikih i teških spomenika bile su prilično opsežne, a ovi obelisci stoje kao spomenici duljine do koje su ljudi spremni ići kako bi postigli cilj.