Tuba je limeno glazbalo koje se sastoji od četiri dijela. Jedan dio je usnik, gdje glazbenik upuhuje zrak u instrument. Druga je cijev, koja je znatno dugačka kako bi instrumentu dala niski ton. Zvono tube je mjesto gdje zvuk izlazi iz instrumenta, a ventili, odnosno sklop ventila, omogućuju glazbeniku stvaranje različitih nota.
Usnik je jedan od dijelova tube. Kako bi proizveo zvuk na tubi, svirač mora svojim usnama prisloniti usne uz nastavak za usta i upuhivati zrak u instrument dok vibrira usnama. Instrument neće zvučati bez vibracija. Usnik se obično nalazi blizu zvona tube, iako je pričvršćen na mali kraj cijevi.
Daleko najveći dio tube je cijev. Ovaj dio instrumenta ima duljinu od 12 do 18 stopa (3.7 do 5.5 metara), s kraćim tubama koje su ugođene na više tipke nego duže tube. Iako tube dolaze u različitim oblicima, cijev je uvijek namotana na neki način tako da jedan glazbenik može udobno držati instrument i svirati. Koncertne tube često su namotane u duguljasti oblik, dok marširajuće tube mogu biti smotane u krug koji je dizajniran tako da stane oko glazbenikovih ramena.
Na cijev na kraju nasuprot usniku je još jedan od dijelova tube. Zvono je konusnog oblika, što omogućuje raspršivanje zvuka iz instrumenta. Zvona tube mogu biti usmjerena izravno prema gore, kao u slučaju klasične koncertne tube ili prema naprijed, kao što to čini zvono tube za snimanje.
Ventili su dijelovi tube koji su odgovorni za promjenu visine tona instrumenta kako bi se mogle svirati razne note. Tube dizajnirane za početnike obično imaju tri ventila, dok one za profesionalce imaju između četiri i šest. Više ventila je korisno u profesionalnim instrumentima jer tuba s tri ventila ima tendenciju da postane oštra kada su sva tri ventila pritisnuta. Postoje dvije glavne vrste ventila: klipni ventili, koji zahtijevaju redovito podmazivanje kako bi slobodno klizili u svojim komorama, i rotacijski ventili koji su složenijeg dizajna zahtijevaju manje rutinskog održavanja. Vrsta ventila ne utječe na zvuk instrumenta.