Pseudokod je metoda pisanja algoritma ili koncepta koda na način koji ljudima olakšava čitanje i razumijevanje. Iako strukturno može nalikovati programskom jeziku, pseudokod zapravo nije namijenjen stroju za čitanje ili obradu. Unutar općih strukturnih konvencija programskog jezika, može uključivati objašnjenja korištenjem prirodnog jezika, matematičkih formula i drugih zapisa. Često se koristi u raznim publikacijama za ilustraciju funkcije algoritma ili u fazama planiranja računalnog programa prije nego što se napiše bilo koji stvarni kod.
Jedna uobičajena upotreba pseudokoda je u udžbenicima i znanstvenim publikacijama. Izostavljanjem mnogih stvari koje razlikuju jedan programski jezik od drugog, može omogućiti visoku razinu razumijevanja algoritma od strane mnogih različitih ljudi, bez obzira na programske jezike koje poznaju. Algoritam je skup koraka ili uputa dizajniranih da daju određeni rezultat, a jedan obično čini okosnicu računalnog programiranja. To može učiniti sposobnost razumijevanja algoritama u različitim programskim jezicima vrlo korisnom.
Druga glavna upotreba pseudokoda je da se shvate opće funkcije novog programa prije pisanja bilo kakvog pravog koda. To može omogućiti programeru da gleda stvari na način odozgo prema dolje, konceptualizirajući cijeli sustav prije nego što se zaglavi u stvarnom kodiranju. Drugi oblik koji ovaj proces može imati je korištenje grafičke strukture, kao što je dijagram toka.
Kosturno programiranje slično je pseudokodu, iako se razlikuje po tome što se zapravo može prevesti bez pogrešaka. Pseudokod slijedi strukturne konvencije programskih jezika, dok izostavlja mnoge stvari koje kod zahtijeva da se uspješno raščlane. Svrha skeletnog programiranja je samo da se program visoke razine brzo pokrene i pokrene, uz korištenje lažnog koda za mnoge funkcije koje će se kasnije ispuniti. To ga čini sličnim u funkciji alatima za planiranje, pri čemu jedan rezultira stvarnim, radnim programom, a drugi više nalik na neradni model.
Druga upotreba pseudokoda je u objašnjenju određenih matematičkih algoritama. Kombiniranjem matematičkih zapisa iz teorije skupova i matrica s generičkom programskom strukturom i prirodnim jezikom može postati moguće jednostavno objasniti različite matematičke algoritme. Iako je možda potrebna matematička obuka da bi ovo funkcioniralo, ljudi s takvom obukom općenito će moći razumjeti takve algoritme bez obzira na njihovu drugu pozadinu.