Bilo je vrijeme kada je organizacija koja je tražila web hosting morala birati između zajedničkog poslužitelja i namjenskog poslužitelja. Ovo bi mogao biti težak izbor jer iako je namjenski hosting nudio poslužitelj kojem je samo jedna organizacija imala pristup – osiguravajući memoriju, propusnost i potpunu kontrolu – mogao bi biti iznimno skup. Zajednički poslužitelj, s druge strane, obično je značio dijeljenje memorijskih i propusnih resursa, kao i IP adrese. Ako bi se netko drugi na poslužitelju pokazao kao zalogaj resursa ili preplavio Internet neželjenom poštom, mogao bi se naći blokiran bez vlastite krivnje, jer su ISP-ovi ciljali na spamera koji dijeli nečiji teren. Virtualizacija poslužitelja koristi softver kako bi jedan poslužitelj djelovao kao da je nekoliko zasebnih poslužitelja, rješavajući problem.
Virtualizacija poslužitelja, također poznata kao Virtual Dedicated Server (VDS) ili Virtual Private Server (VPS), jeftinija je od namjenskog poslužitelja i rješava probleme dijeljenja resursa zajedničkog poslužitelja izdvajanjem resursa za svakog pretplatnika i omogućavanjem svakom virtualnom poslužitelju da pokrenuti potpuno odvojeno od ostalih, čak i pokrenuti odvojene operacijske sustave, ako želite. Virtualizacija poslužitelja također ima aplikacije unutar organizacija, jer može dopustiti da se zadaci i procesi koji nisu kompatibilni rade na istom poslužitelju u potpunosti bez interakcije ili preklapanja, čineći korištenje poslužitelja učinkovitijim. Još jedna prednost virtualnih poslužitelja je dopuštanje redundancije unutar jednog komada hardvera. Drugi virtualni poslužitelj mogao bi sadržavati primjer aplikacije i/ili iste podatke za korištenje kao sigurnosna kopija u slučaju kvara.
Virtualizacija poslužitelja može se postići na tri različita načina. Prvi se naziva potpuna virtualizacija ili model virtualnog stroja; drugi kao paravirtualizacija ili model paravirtualnog stroja (PVM); a treća se zove virtualizacija na razini OS-a ili virtualizacija na razini OS-a (operativnog sustava). Model virtualnog stroja zahtijeva softver hipervizora, koji djeluje kao platforma za operacijske sustave virtualnih poslužitelja, držeći ih odvojenima i neovisnima, što zahtijeva veliku procesorsku snagu. PVM model omogućuje virtualnim poslužiteljima da budu svjesni jedni drugih i koordiniraju korištenje resursa. S virtualizacijom poslužitelja na razini OS-a, postoji samo jedan OS host, a virtualni poslužitelji su gosti, što znači da svi moraju biti odvojeni i raditi na istom operativnom sustavu, ali omogućuje učinkovitiji sustav.