Klasično obučeni muški glumci, poput Laurencea Oliviera, Richarda Harrisa i Richarda Burtona, često su bili poticani da izvode svoje replike stentorskim glasom. Ovo se općenito smatra “Božjim glasom” u izvođačkim krugovima – moćna, bujna vokalna isporuka čiji je cilj prizvati autoritet i snagu. Od pripovjedača ili voditelja ceremonije također se može tražiti da govori na ovaj način kada proglašava govornike ili dobitnike nagrada. Ideal je i moćan i jasan, a ne samo glasan ili pogođen.
Glumci i drugi izvođači koji odluče govoriti stentorskim glasom trebali bi paziti da ne preuveličaju učinak. Publika može postati imuna na stereotipni glas koji se prečesto koristi u radijskom i televizijskom oglašavanju. Autoritativan ili zapovjednički glas može privući pozornost slušatelja ili dodati gravitaciju proizvodu, ali pretjerani glas često se čini neiskrenim i plitkim. Pripovjedač bi trebao moći komunicirati sa svojom publikom bez utjecaja na umjetni stentorijanski ton.
Izraz se može pratiti do Homerovog epskog opisa bitke kod Troje, Ilijade. Jedan od likova u Ilijadi je grčki ratnik po imenu Stentor, za kojeg se govorilo da posjeduje glas 50 ljudi, a mogao se čuti mnogo milja uokolo. Ova se vještina pokazala vrlo korisnom tijekom bitaka, jer je mogao predavati naredbe ili izvještavati o neprijateljskim pokretima bez napuštanja terena. Stentorovo ime postalo je sinonim za korištenje glasnog grmljavog glasa za objavljivanje izjava široj publici.
Gradski su glasnici tijekom srednjeg vijeka često morali koristiti stentorski glas kako bi čitali kraljevske proglase ili najavljivali vrijeme. Ova praksa nije uvijek bila dobro prihvaćena kod mlađe generacije građana, koja je rutinski ismijavala često zagušljiv i aristokratski ton gradskog glasnika. Čak i danas, korištenje istinski stentorijanskog glasa općenito je ograničeno na kratke najave ili naracije. Suvremeni razglasni sustavi praktički su eliminirali potrebu za tako snažnim vokalnim tehnikama.